[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Živim sputan granicama,

u snovima koji čekaju da svane,

oivičen mišlju ludostima,

sa pregrštom slave.

 

Skroz u proplancima beznađa,

bespovratno gubim dane,

plaćam danak neiskustva,

giljotinu čekam da padne.

 

Riječ uzburkana nek’ stane,

dok smisao padne sa grane,

dok jutrom budi se kajanje,

izgorjelo me čekanje.

Odgovori

Subscribe without commenting