[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Tišini puštam da me vodi,

nekud preko olujnih mora,

preko pustinja zlatnih, vrelih,

do planine što led s nebom dijeli.

*

Tipične su moje vrleti uma

i ponori duboke svijesti,

gdje nekad kao vatra gori,

a nekad u led sve stvori.

*

I sanjati ću, sad, nešto lijepo,

nešto veliko kao samo nebo

i tim snovima hodati do kraja

gdje se nebo sa zemljom spaja.

*

Čekajući da se ne probudim iz sna

i da ne postanem potpuno ništa

borim se da vidim u ljudima ljepotu,

mada to oni često skrivaju u životu.

Posted by V.S.Cobet

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting