[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zavija vjetar, kao grlo divlje zvijeri,

tresu se zavjese i prozori od rike,

i drhću zidovi od straha i siline,

propuh sjećanja, dotiče me i zove.

 

U samotnom kutu, kao zabačena knjiga ili izgubljena stvarca,

povijen u tuste brokatne plahte sjete,

utapam se u valovima gorkosti i gorčine,

umirem u tišini, mili moj svijete.

 

Srebro mjesečine, svilene tapete zida tka

i pustoši ionako pustu dušu bez okrijepe, bez sna.

Gutam tugu i kamenite misli,

bolno srce riče pod okaminom mrtva sjećanja.

 

Mene bole misli

i steže u grlu suza za starim vremenima,

plačem i slamam se za starinama;

mene guše primisli

i duhovi prošlosti,

sve mrtve duše,

svi događaji i živi plamovi.

 

Ja tražim srce u dubini duše,

krajeve svoga zlatnog djetinjstva,

svoja krila početaka,

svoje suše i poplave.

Ja tražim mir i svoga srca plam,

u razlomljenim ljušturama svoga življenja

i želim biti sam

u dolini svojih sjećanja.

 

Tražimo utjehu u pukotinama života,

tražimo nit koja ostavila nas je ( misteriozno se makla)

tražimo zrnce u brazdi stijenja.

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting