Bulevar

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

I. Torre Mare kapetane

“Torre Mare, Torre Mare,
vraćam se iz Misuarte,
prodao sam bijele plahte,
svilene, svilene.
Torre Mare, Torre Mare,
zaradio sam silne pare,
srebrne, srebrne.”

Tako je pjevao moj suputnik kada smo se vraćali kući iz Misuarte. Putem je pokupio morsku bolest. To mu se dogodi uvijek kada plovimo, a kaže da mu se svejedno isplati. Ovaj put smo zaradili kao prethodna dva ili tri puta. Rekao sam mu neka izađe na palubu i promatratra obzor na mjesečini pa će mu biti bolje. Izašao je i nakon nekoliko minuta se vratio u kabinu sa polupraznom bocom crnoga vina rekavši kako ne može više biti na palubi jer je počela puhati bura i sprema se oluja. Znam, rekoh, dok sam sa poda kupio srebrnjake što su pali sa stola dok sam ih brojao jer se brod počeo jako ljuljati. Pitao sam ga zašto sada pije i kako uopće može od vrtoglavice i mučnine, a on zapjeva:

“Kapetane, kapetane,
spustio sam brodska jedra
i sutra će kada svane
biti za nas boljeg vjetra,
puhat će nam tramontane,
bit će dobra nama zora,

a vino pijem, kapetane,
da mi zora prije svane,
da zaspem mirno ove noći
pa ću kući sutra poći.”

Nakon pjesme je popio još vina i otišao na počinak. Ostao sam sjediti za stolom i činilo mi se da će i mene uhvatiti kinetoza. Uzeh bocu, nagnuh iz nje pa i ja otiđoh spavati. Udari valova o brodski trup zvučahu umirujuće i umalo zaspah, a onda padoh na krov kabine. Brod nam se okrenuo naopako, srebrnjaci posvuda zveckaše, a suputnik nakon udarca padoše u nesvijest. Ja ne bijah ozlijeđen, ustadoh se i otiđoh do njega. Pitah ga kako je. Ništa mi ne odgovaraše. Prodmah ga, zapjevaj mi, rekoh. Moj suputnik nakratko otvori oči i tiho zapjeva:

“Torre Mare, Torre Mare,
nikad ti se neću vratit,
plavo će me uzet more,
bijeli će mi pjevat kit.

Kapetane, kapetane,
prokleti su srebrnjaci,
potonut ću u dubine,
sve ih zamnom baci.”

Suputnik zažmiri i umre. Ispod kreveta sam izvukao deku i jastuk, namjestio sam ih na krovu kabine. Bio sam stvarno umoran. Prije nego što sam zaspao razmišljao sam o srebrnjacima i svilenim plahtama koje sam prodao u Misuarti po cijeni deset puta većoj nego što sam ih platio.

II. Bulevarske pjesme

Probudio sam se u zoru, popeo se na stol i probio rupu na dnu broda. U daljini sam vidio kopno. Bura je prestala i puhala je tramontana. Valovi su nosili brod prema obali. Sišao sam sa stola i pokupio srebrnjake u vreću. Bio sam sretan. Brod se nasukao i plivao sam pedesetak metara do obale. Kada sam zakoračio na kopno primjetio sam ljude koji su me promatrali. Prišao mi je jedan čovjek u šarenim haljama i pitao me jesam li dobro i trebam li pomoć. Odlično sam, rekao sam, imam sreće što sam živ. Oluja mi je okrenula brod i more me donijelo ovamo, a gdje sam to? Bengazi, gospodine, libijski grad na istočnoj obali Sidranskog zaljeva, odgovorio mi je. Čuo sam za Bengazi, to je veliki lučki grad u kojemu se ljudi uglavnom bave ribolovom i trgovinom. Pozdravih čovjeka koji me dočekao i zaputih se preko plaže. U daljini sam vidio drvored palmi koji je bio širok u nedogled. Kako sam mu se približavao sve sam glasnije čuo glasove ljudi i udarce konjskih kopita. Uskoro sam bio okružen ljudima obučenim u šarene halje koji su u hladu palmi prodavili stoku, ribu, tkaninu…i ljudima koji su kupovali, također većinom obučeni u šarene halje. Palme su rasle uz popločeni bulevar po kojemu su prolazile konjske zaprege i karavane sa stotine deva. Sve to mi je izledalo jako lijepo. Nisam se osjećao ugodno u mokroj odjeći i odlučih ju zamjeniti nekakvom suhom. Prišao sam ženi koja je prodavala šarene halje, a ona mi zapjeva:

“Bog vas blagoslovio plemeniti gospodine,
kupite ove halje od mene
koje sam sama isplela,
uložila puno truda i muke.
Nježna je i vrijedna ova svila,
al za život trebam srebrnjake.”

Ne svidje mi se pjesma, a ni halje koje je isplela. Okrenuh se i otiđoh do drugog prodavača koji mi zapjeva:

“Najbolje su ove halje
u cijeloj Libiji,
samo ih gospoda nose,
ljudi najbogatiji.”

Izvadih srebrnjake i zamjenih mokru odjeću gospodskim haljama. Prodavača pozdravih i produžih dalje bulevarom. Ogladnio sam i ušao u gostionicu gdje me ponudiše datuljama. Smjesta izađoh van i u drugoj se gostijonici najedoh janjetine i napih crnoga vina. Kada sam izašao puhao je vjetar i nosio pjesak iz Sahare tako da je vidljivost bila jako slaba. Pitao sam se kuda vodi ovaj bulevar kojim sam hodao. Nedugo zatim prolazio sam pored prosjaka koji je sjedio na bulevarskom pločniku u hladu palme. Sjetih se stati i upitati ga o tome. On mi zapjeva:

“Luka je na kraju bulevara,
na obali Mediteranskog mora.
Čekaju te brodovi,
od tamo se svuda plovi.
Pravo samo hodaj,
uskoro će doći kraj.”

Bacih mu jedan srebrnjak, a on mi zahvali. Krenuo sam prema luci od kuda sam htio otići kući u Torre Mare. Crno vino i saharski pjesak su mi ometali vid. Na bulevaru više nije bilo toliko ljudi, a oni koji su još bili tu, nisu više nosili šarene halje kao ranije. Ususret mi je dolazila karavana koju nisam mogao ne vidjeti. Čula se nekakva pjesma iz daljine. Kada smo se karavana i ja susreli vidjeh tisuće deva koje su hodale privezane jedna za drugu, a na nekima od njih su jahali ljudi i pjevali:

“Ako isploviš iz luke
i napustiš Bengazi
onda ćeš bez muke
biti u oazi.
Zaboravit ćeš karavane,
palme, halje šarene,
datulje, zaprege konjske,
sve iluzije bulevarske.”

III. Sumpor

Nervozno sam se probijao kroz deve. Htjedoh što prije stići do luke i otići iz Bengazija. Kada je napokon cijela karavana prošla stajao sam u luci uz more koje je gorilo i smrdilo na sumpor.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting