[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Pretjerujem u sjećanjima,

u dozivanju pogubljenih dana

kad sam propadala u njima,

kad je neviđena dolazila zora rana

 

koja možda nije niti postojala.

Možda sam se brinula za preživljavanje

pa se nisam ni udostojala

primijetiti da me prati unižavanje.

 

Nemam uspomena, kao da sam u blokadi,

silom duša prazna se odmara.

Istekli su oni divlji dani mladi,

ali opet kušnja se u meni stvara

 

jer ja nisam više ona mirna rijeka

nego znam da vrag ne spava;

previše je ova postelja mi meka

po kojoj se uzaludno život prosipava

 

pa me kopka zašto duša mi ne žeđa;

zašto tako smrt mi tiho prijeti.

Siguran je prostor iza mojih leđa,

nema znaka da li mi je sada mrijeti.

 

Ustat ću bez vidljivoga cilja,

možda naiđem na svoju budućnost

i otkrijem da je puna milja;

možda ipak gubim onu ćutnost

 

od koje sam podivljala bila.

Između smrti i jutarnjega svjetla

nalazi se samo zaležana svila,

a na lice pada kosa mi od vjetra.

 

Još je mračno, zora se na nebu javlja,

osjećam da vjetar donosi svježinu

pa se prisjećam da dan je slavlja

dok me modro nebo zove u daljinu.

 

Konačno ću se pokrenuti odavde,

svijetli dan će proći mi do duše.

Uvijek ima ove Božje pravde,

čak i kad se uspomene ruše.

10.05.2014. 05:05

 

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting