[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
I nije svejedno što u gnijezdu
na suncu cvrči kos
podnu opustjelih krošnji
nad vrelim svodom što žarom
u jednom dahu sprži zemljicu
od kamena, gordu
od bola Radimljinih spavača
u potkrovlju nekropole
gdje im zasipa bitisanje
u hercegovačkom kršu
čemeru jada i bezdana
ilovače i gorkog pelina što
im usta svježi
u miru i spokoju dignute ruke
tijela koje leži
gdje svjedoči
sa pet prsti
sa kamena kleta

svoga
da je bio i ostao
u rodu i kraju svome
Junak što sa čašću
na počinak
ode da u dubini
Bune i Trebišnjice
uroni mokre stoljetne suze
kraljeva prošlih i
aždaha budućih
da prijestolje
lome

u rane zore
bremena južnog kraja
do mora
od Jadrana plavetna
i modra i burna
mu dna
i žedna mu dalmatinskog
tla
vedra osmijeha
i mutna grotla
prkosna sna.

Autor Maharaja

Ova objava ima 8 komentara

  1. Da, neobičan je izraz domoljublja, obuhvaća i ljepotu zemlje i slavu povijesti i osjećaj pripadnosti. Ima lijepih pjesničkih slika s gorkim pelinom i surovim kršem. Tvoja poezija zahtjeva donekle obrazovanog čitatelja. Opet oprosti mojem krnjem znanju pa mi objasni aluziju Radimljinih spavača. probudio si znatiželju.Molim te potvrdi; pisao je o tome jedan Semir. Pozdrav!

  2. hmm… Aluzija na Radimljine spavače… Riječ je o srednjovjekovnim ratnicima i istaknutim velikašima u boju koji su poginuli braneći Bosnu. Hrabri ljudi, vrli Bošnjanji koji su samo znali da vjeruju u jednu Bosnu, nedjeljivu i cjelovitu, samosvojnu, za što su se srcem borili. Neka slika ljudi koju onako potajno i sam želim vidjeti danas, onako kako se svi vjeruju da nam je Bosna svima jedna jedina i najdraža zemlja u kojoj bin da živimo zajedno i sretno…

Odgovori

Subscribe without commenting