[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Kad sam ti zadnji put rekla “hvala”,
to je još uvijek bilo čisto spontano;
vratio si domovinu, ona opet mi je tebe dala,
kao prijatelja, brata, i ne kao nešto strano.

A sada kad vrijeme ide i kada se tiho prisjećamo
onih užasa i one silne snage s nama,
“ne ponovilo se” kada sebi obećamo,
moja hvala zapinje na suhim usnama

jer to nije dovoljno i nije sve.
Jer što dalje vrijeme teče
i što više ja se sjećam davne bitke te,
to me više tvoja ljubav peče.

Znali smo svi da je stanje neobično, strašno
i da moramo se pomučiti, sabrati se i ne čuditi.
Samo jedno se iskristaliziralo kao vrlo jasno
kada stihija je mržnje započela divljati i luditi,

a to jeste bila izdaja i prevara u suživotu,
bratska ruka držala je leden nož.
Kao da to nije ništa, nanišanila je u divotu
da joj sruši snagu neba, da joj slabi vječnu mož

pa je divljački se obrušila na sunčane osmijehe,
govoreći da je lijepa domovina sva u biti zla,
da je kriva što postoji i da nosi silne grijehe
da bi opravdala samu sebe, razaranja sva.

Toliko je oružje iz mržnje bljuvalo po tebi,
a ti nisi htio za sebe ni znaka,
ti si samo stajao i trpio, pomagao u potrebi,
ti si čuvao mi svaku molekulu zraka.

Abolicija za razarače, paunove i fazane,
a za tebe nepoznatog bijeli križ u polju
jer sad znaju svi za one što su ukrali ti dane,
ali nitko ne zna, nije čuo još za tvoju snažnu volju.

Nije dosta reći “hvala” dok se duh tvoj vije
i dok čuva domovinu iz dalekih pustara;
znam da nisi otišao raju svome da te grije,
znam da još si ovdje, s nama, usred guštara

po kojima svi gazimo u istom ratu.
Da te nema ovdje, branitelju pradavnine,
već bi zastala i sva ljepota u svom cvatu,
već bi razarači izmrvili svaki pedalj domovine.
‎subota, ‎18. ‎studenog ‎2017. 03:34:04

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting