[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Borovi u magli

Pokunjeni

Stari

Usamljena lica

Prirode

Što sjenama rade hlad

Lome svoja tijela

Pod naletom vjetra

Sitno šušteć

Tankim prstima

Kosa mi leti

Smola bora miriše

I njen miris

Na udah me

Poziva

Snažno udišem

Snagu borova

Dok uz mene

Mrka stabla

Tiho rastu

I propinju se

Nebu pod oblake

Posted by zenkazen

This article has 4 comments

  1. Malo mi se tuku ovi stihovi. Pokunjeni, stari…propinju se nebu pod oblake.
    No…zenkazen je to namjerno, znam ja nju :))
    Naravno da sam ju odmah usporedila s Ujevićevim Jablanima (nenamjerno i nesvjesno, oni mi sami odzvanjaju u ušima), a onda je autorici postalo teško :))
    Uh…jablani…sad ću ju pejstati tu, da se malo podsjetim 🙂

    VISOKI JABLANI

    Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
    od gromora njina glasa šuma i more se budi,
    a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
    i bune, i prodiru u vis, u etire.

    Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
    bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
    Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
    i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
    i sunce u oblaku…

    Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
    oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
    za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
    ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
    rođena u plaču, sazrela u muku.

    Njina muška desna neprestano zida
    dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
    I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
    oko njih se kupi orijaška četa
    za slobodu prava

    Ali u samoći njihova je glava
    ispravna i čista povrh mračne rulje
    gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
    kao vršak divnih, zelenih jablana,
    režući do munje vedri obzor dana.

    Tako, uistinu, do njih vode puti,
    gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
    gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
    nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
    dok crvena jesen drumovima hoda.

    Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
    oni, sami, gordi, dršću u visini,
    muče žednu zjenu ili revnu opnu;
    što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

    Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
    samo vile lete, ili bure jezde;
    a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

    Jablani, pjesnici…nema razlike :))
    poz zenkazen

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting