[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Moje je zdravlje postalo ugroženo. Čas se samnom igra nemir, čas me obuzima strava. Onda me teško tijelo tjera na spavanje, a kad ustanem, nastavljam s najtužnijim snovima. Ovih dana u središtu mene sakupljene su žalosti, žalosti koje snovi nagovješćuju. Zreo sam da preminem, a slabost me odvodi do granica svijeta i Kimerije, domovine sjene i vihora. Ali život osjećam kao beskrajan kad se posvetim snazi i ljepoti. Zavolio sam dlanove ljepote kao da će moje tijelo saprati od kakve ljage, a u zabavi kompozicije gledam kako se uzdiže križ utjehe. Ja volim stajati sučelice gomili koja ne može i ne želi shvatiti moje nelagode i turobnosti, naoružan žarkom strpljivošću, ja iz svoje boli crpim benastu i promišljenu ljepotu. Ipak, to je naš razum – naš razum je rasuđivanje, računanje i slaganje u trenutačnoj ekstazi, ali moja je duša jedna barka koja plovi po nemirnom oceanu, nad kojim nastoji slagati mozaike kojima bi umjetnici zavidjeli. Odkad su me na daleke žale pronijeli valovi korjenito sam promijenjen nabolje, a svoje tlapnje svodim na svakidašnjosti. Postao sam neotesan, zajedljiv i ne umijem zabavljati cure, valjda nisam kavalir – a nisu ni djevojke kakve bi trebale biti i kakvim se predstavljaju. Zašto ne volim svako biće, svakog čovjeka, starca, najboljega prosjaka ? Možda zato što u suštini znam da ljube podjednako u svojim prozirnim životodavnim srcima.

Autor MatekXP

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting