[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kad začujem porođajne trudove,

znam da rađa se poezija i znak

što pokreće ove udove;

sigurno će stih mi biti jak.

 

Ja ga čujem u toj Duši,

ja ga ćutim oko mene

kako srce moje brusi,

nadvladava sive sjene.

 

Ne žurim se, neka muke,

preslatka je na tom križu

gdje me napuštaju nauke,

gdje mi glasi, šapti stižu.

 

Ja te slušam, Dušo glasna,

ja te osjećam tu, oko srca,

a kraj mene vatra strasna

plamti bez i jednog grča.

 

Najbolja sam tvoja poruka

jer kroz mene sve prolazi

dok ne kapne odluka:

Bog me tvoje riječi traži.

 

Znam da negdje sjećanje mi sijeva,

onaj jedan jezik koji osta isti

još iz doba porođajna gnjeva

što filtrira i očisti

 

nakupine čudnih izražaja,

tuđih novotarija.

Dar ti moga opažaja

služi kao stara arija.

 

O, da, ista je memorija,

samo jedna što nas veže

kao neprobojna folija;

ona i do Boga seže.

 

A gle Tvorca naša, njena

koji načini nas, moja slova!

Razmakla se svaka sjena.

Dušo, riječ si Božjeg blagoslova.

10.08.2016. 05:28

 

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting