[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Da kleknem? Nepotrebno.

Ispričat ću ti s nogu samo.

Da sjednem? Još gore,

Eh, da se fizički umore…

 

Zaboravih se, istina,

Zaboravih se tri puta,

A zaboravljati Njega

Nije li gore od svega?

 

Smetem se svako malo

Jer mi nikako nije bilo stalo

Jer nisam ja za vjerovanje

I slično… nedorečeno stanje.

 

No uporna je Sudbina,

Neka joj se prizna,

Ali i bol neka si pripiše svu!

Ovu sivu, trulu, tupu, probadajuću…

 

Prosvijetli me nadnaravna sila

… Prokleta bila!

Ufanje svako je krasno i lijepo

Dokle je god gluho i slijepo.

 

No svaka čast i meni, za mene

Bilo je to stvarno dugo vrijeme

To koje izdržah toliko

Pravovjerno?, ne znam koliko…

 

Dolazile su sa strane

Neke male obmane

I neke čudovišne napasti,

Ali od svega se grešnik spasi.

 

Više-manje…

 

Ne treba mi pokora, nema ni svrhe.

Život je kalvarija, ovako i onako sve krvave ruke

I sve hladne suze.

Ha, čega da se na ovoj samrti bojim

Kad Bog ne zna niti da postojim?

Autor Petja

Sudbina je da se slučajnosti događaju. -Ja

Pišem iz naleta inspiracije, iz dosade, iz svoje sobe, s autobusne stanice… Ništa posebno, samo da se ispušem i tako to otkad znam pisati. Već imam neke radove na stranici AllPoetry, ali nekada se jednostavno treba izraziti na svojemu jeziku.

Website: https://allpoetry.com/In_Sanity

Ova objava ima 6 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting