[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U neko dosadno doba

Pod okovima zidina

Koji su bilježili i čuvali

Svaki treptaj  zaboravljenog djetinjstva

Obasjanog nekada neprestalnom srećom,

Minulom odrastanjem.

Sjedila sam u istrošenim klupama

Dodirivanim decenijama

I slušala kako vrijeme

Tiho i podmuklo prolazi i

Odnosi mi posljednje dane djetinjstva.

I sve te duše oko mene,

Htjele su pregurati još jedan dan

I baciti ga u zaborav.

A ja sam samo htjela da vrijeme stane

Da ne brojim nikakve godine unazad,

Da budem dijete do kraja.

Iskvareno,tužno ma kakvo god.

Sanjala sam, da zaustave satove,kruženje sunca

Da me vrate  u doba radosti.

A to su bili samo snovi,

A ja sam htjela realnost lijepu i finu

Sa daškom ranih godina života

Da bude sada tu,da me grli svojom toplinom.

A možda ja nisam ni htjela da budem dijete zauvijek.

Možda sam putnik po pustinji tuge svoje

Žedan i premoren

Kome treba kap sreće;

Čiste ili nečiste,samo da smiri žednju

Tešku i gorku,koja se nakuplja na stranice života.

 

 

 

 

 

 

 

Posted by Plavi sanjar

This article has 4 comments

  1. Lijepo si ispreplela stihove Sanjarko!Traženje je u njima…želje,stvarnost…i sve što bismo htjeli u jednom trenu u drugom nam se čini besmisleno pa poželimo drugačoje…prinaći ćemo se jednom…valjda… 🙂
    Lijep ti pozdrav šaljem! 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting