[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Prodala sam dijamante, zlato, nerve;
zaboravila sam od života pola,
a i sada nudim posljednje rezerve.
Pravi život provodim kod Stola

za kojim se časte anđeli, i sveti,
živa u tom tijelu, hramu Krista, Boga
što se ponekad i svoje duše sjeti
s duhom koji prilično je svjestan svega toga,

onih aktivnih trenutaka i grešnih
kad je žurba oko svega bila,
potom teških dana, neutješnih,
sve to dok se duša nije ispred Križa svila.

Čitava života svoga dotadašnjeg
mišljah da sam sposobna i snažna
zbog tih rana što sam nosila ih kao stijeg
zbog kojega ja sam bila važna.

Ali jao, nisam dostigla ni stvoriti svijet,
niti o životu ili smrti nekoj odlučivati,
nisam znala niti ne ubrati svaki cvijet,
samo ruže kako cvatu osluškivati;

nisu me naučili o duševnim stvarima,
postavili su idola kao mjerilo svega
koji glumio je da obasipa me darima;
iza moje ideale sakrila se gruba stega,

zastrašivanje i zabranjena vjera, povjerenje
pa još planirano podsmijehivanje
svemu što je predstavljalo drugačije usmjerenje;
to je bio progon, pravo istjerivanje

Duha Svetosti i Boga Životvorca,
Boga Oca, Stvoritelja stvari, ljudi i nevidljivog,
Boga Sina, Spasitelja ljudi i na križu Borca,
Majke Boga, duše čiste i srca stidljivog.

Kad su mene oslobodili od mojih varki
i kad su mi snovi o budućem propali,
ostale su samo kosti u Crkvenoj Barki,
ostali su samo oni od Blaženstava ideali.

Blago meni što sam siromašak,
željna samo pravednosti,
i što uvijek nosim svoje tuge dašak,
to je riječ na Gori Svete Radosti.
‎petak, ‎4. ‎kolovoza ‎2017. 02:50:25

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting