[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Skuplja morina mrtva bijesnim valima

s hridi otkinute školjke na plažu

S tihim šumom pijeska

nude ih mrtvi vali na dohvat ruke

Pružaju ih darivaju

vuku a kao neće

natrag u tamne dubine

Možda je još koja živa

ruke se gole bore

dohvatiti ne mogu bar jednu od njih

spasiti od hladnoće

Zgrčeni prsti se lome

More odvlači sebi u dubine

školjke žive otrgnute

biserne zaludne riječi

moje i tvoje

Samo su htjele malo sunca i topline

na stijeni goloj

Plavo sunce

Sestro moja

Posted by bbegusic

This article has 4 comments

  1. Hvala na ovoj tvojoj i mojoj pjesmi!
    Ona posljednja pjesma je bila gorka kao moja duša u tom trenutku. A te gorke riječi pretjeraše.
    Brate, svanut će i nama.
    Mora.
    Pozdrav
    🙂

  2. Znam kako ti je.
    Vjeruj, ovo gotovo svakodnevno susretanje osobe do koje mi je još stalo, a koja u meni ne vidi ništa dobro, iako mu ništa nisam skrivila, nevjerojatno boli.
    A taman kad pomislim da ipak može biti bolje, opet učini nešto čime mi pokaže da ne može.
    Ne vrijede moji suptilni pokušaji da doprem do njegovog razuma i savjesti. Za njega sam neiskrena i iskvarena osoba, bez realnog razloga za takav sud o meni.
    Kako sam prihvatila neuzvraćenu ljubav, tako sada moram prihvatiti biti zlo u nečijim očima, koliko god bolno bilo, jer je nepravedno.
    Uf, raspisala se ja.
    Oprosti

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting