[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Rasplićem niti ove duge priče,

neću te kriviti za sve, jer ipak ja sam tako htjela,

ove naše zajedničke godine, ni na šta ne liče,

i da ovoliko traje, ja dopustiti nisam smijela.

U dubini duše, ipak dobro znala sam,

promijeniti mogu sve, ali ti si ipak ti,

na kraju puta, samo stala sam,

da vidim te još jednom, a dalje sama ću produžiti.

Nikad više javiti se neću, da te pitam šta radiš i gdje si,

priznati ni ne mogu, da neopisivo me boli,

ako ti ikada i zafalim, ne traži me na našoj staroj adresi,

jer mi nikada nismo osjetili, kako je to kada se voli.

Na pjesmu koju smo oboje voljeli, nikad neću zaplakati više,

samo čuvat ću uspomenu koja mi znači,

nemoj moje ime zvati kada zapljušte kiše,

jer tvoj ponos od svega, uvijek bio je jači.

Kada vidiš me u prolazu, spusti pogled blag,

a ako i zaplačeš, sakrij suze sve,

ono što i sam znaš je, da uvijek ćeš mi biti drag,

i ovog puta sakrij tugu, jer osjećanja uvijek krio si, zar ne?

Neću ti reći, ono što želio bi čuti,

neću te pogledati kao nekada u snu,

nisi isti, već gori si od svih takvih ljudi,

jer kada najviše si trebao, nisi mi bio tu.

Sada, okreni se i idi, uzalud je mit svaka,

ovu borbu skupa smo izgubili,

ali na kraju samo ja, bila sam jaka.

Autor mima

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting