[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Bijela šljiva, dud

i klupa ispred kuće.

To je nekad bilo slavonsko selo.

I vrata i kapija širom otvoreni,

za goste i zvane i iznenadne,

radilo se, bilo puno djece

i dobro se jelo.

Kakvi su onda suncokreti bili,

a nu ove sprdnje danas.

Kakve smo kukuruze pekli

na logorskoj vatri,

susjedovo voće uvijek slađe,

i nitko nije vikao na nas.

 

Taman kad bi dida posložio sijeno,

evo malih vragova pa poleti sa svih strana.

A on umoran,taman se vina primio,

pa zaviče – kol’ko vas imam,

a ne vridite ni pol’ lule duvana.

 

A vidi danas, selo ‘oće bit grad.

ne moš’ nać konjsko govno po putu,

asfalt, nema ni krave ni svinje,

još ti i zakonom brane.

Neš’ ti radit svoje,neš ni pit ni jest svoje,

za drugog ćeš crnčiti i moliti hrane.

 

Autor DrugiNacin

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting