[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Već vidim kako me čekaš, već znam,

zraka odozgora je osvijetlila ti ruho.

Tko te nije uočio, ostao je sam;

i sam je mnogi u to doba gluho,

 

doba koje spušta se kao neke kugle luk,

doba koje svatko može, ako želi, imati,

doba prigušeno kao blatne rijeke huk,

doba kada ne smije se više snivati

 

jer je prevelika odgovornost na plećima

zbog poziva na susret i zbog smrtna časa,

i više od toga, u dozivanjima još i većima

na poslanje i na službu, zadjenutu oko pasa

 

kao neki mlinski kamen ili kao pojas vjenčanice

što te danonoćno steže, ugodno i čvrsto,

kao ruke dječice ili kao svjetlost zvijezde Danice

što za oči ti ne smeta, ali sjaji gusto.

 

Zvala si me ili ja te prva zazvah

kao lutalica oko vruće kaše,

potajno te svojom sudbom nazvah,

a ne vidjeh da me ti opaše

 

iako sam priznala ti svaku zaslugu.

Sad tek vidim, sada znam, bilo me je strah.

Kao da sam dlane držala na plugu

što sam dulje mogla, bar da uzmem veći dah

 

ili da priredim barem neku dobrodošlicu.

Sad je hitno, više nemam izgovora,

sada nosim čak i nestrpljenje na svom licu;

sad te molim nazad onaj vijenčić od lovora

 

što ga nisam dovršila još odavno.

Nek me čuva, nek me prati,

nek me vodi k tebi ravno

i neka me k tebi vrati.

19.07.2016. 14:49

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting