[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Budna sjedim tu za stolom,
moje misli lete kao jato pahuljica,
a ja sebe spuštam dolom,
sve iz duha postaje mi pisanica,

postaje mi riječ suvisla na tipkovnici
i na zaslonu je vidim da se rađa.
Potom čitam što mi znači to u slovnici
i pjesma mi postaje sve mlađa.

To je neophodan stil procesa
po kojemu znam da postojim,
govorim i pišem kao poetesa,
kao čovjek, kao žena ovdje stojim.

Nisam robot, mogu i potvrditi,
ali kažu mi da misli čitaju se
strojevima virtualnim što bi svrdliti
po ljudskom duhu pa i pitaju se

kako pročitati ono što je mozak, um.
Lako će me snimiti, kopirati,
ali kreativnost nije isto što zemaljski hum,
niti duhu ne može se opirati.

I kad misli su blokirane,
duh je taj od kojeg se rađa rečenica,
poruka za one, makar i klonirane,
riječ sa smislom kao Božja pjenica

jer Bog je Riječ pa riječ mi vječna
dok su strojevi stvorenja pa i virtuala
nikad nema puta neka poprečna
da bi otkrila se misao što je Duh od Boga stvara.

Što je Duh od Boga, što je duh od ljudi,
to sve može stvarati sve materijalno,
a u obrnutom redoslijedu svak se čudi
jer se misli ne čitaju kao biće stalno,

misli rađaju se kad su izgovorene,
stog bez duha što ti vrijedi stroj?
Novi duh se rodi kao dijete žene
i od Duha koji uvijek živi kao Božić tvoj.

Ljudi jedva se razumiju, a često se i tuku,
a kako onda čovjeka shvatio bi stroj?
Čovječe, ti imaš duha kao vječnu luku,
duh je nepropadljiv kao što je i Bog tvoj.

Zato stvaraj, stvaraj klonove i virtualu,
ali nikad se ne klanjaj tome što si napravio
jer, već znamo, nikada se ne stiže u idealu
već je Bog taj Duh koji ti je duha sastavio.
‎četvrtak, ‎20. ‎travnja ‎2017. 1:22:47

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting