[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Evo nas tu,gledamo se ali ne vidimo,
Uporno pokušavamo nas da probudimo,
Iako se pomjeramo kao kazaljke na satu,
Ipak nam se čini kao da još uvijek stojimo u mjestu.

Gledam u rijetke tvojih slova,
I vidim sve te sive boje samoće,
Što u tvojim toplim očima noće,
I vapaj za nadu i novi početak snova.

Ali nažalost,oko nas samoća se svila,
Beznadnom ispraznošću kao plaštom nas prekrila,
Maštu nam inteligencijom zamijenila,
I svakog u svom svijetu ostavila.

Kažem ti,nemam mnogo da ti dam,
Što će biti s nama sutra stvarno ne znam,
Znam samo da želim s tobom iščekivati nova jutra,
Ali to ne mogu disati sutra već tek prekosutra.

Kažeš mi,ne mogu otići a ni ostati,
Dilema me mori jer ne znam da li to možemo postati,
Krenem lijevo pa desno i ne mogu stati,
A krug se okreće i ne želi se zaustaviti.

Sve što sam sanjala u tebi pronalazim,
Ali sve što hoću sada da se mogu smijati,
Da mogu dolinama i brdima kao vjetar trčati,
U onom ispred sutra ne pronalazim.

Ti vremena imaš i za prekosutra,
A ja samo do sutra,
Ipak,uprkos svemu što sada znam,
U meni postoji sumnja da mogu da spoznam,
Da sutra ni za mene nije kraj,
I da ipak mogu prekosutra uz tebe disati i ja.

I s toga te molim da mi budeš strpljiv,
Da mi ostaneš voljan i nesalomljiv,
Jer odluka koju moram donijeti,
Će biti odluka koja nikad neće umrijeti.

Ova objava ima 4 komentara

  1. odlicna pjesma, nisam odma od pocetka provalio o cemu je ali kako sam citao sve mi je jasnije bilo, i to si lijepo objasnila u zadnjoj stofi 🙂
    pa odluci ce! haha 😉

Odgovori

Subscribe without commenting