[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Tako bi rado prokleo sekunde
i urlike koje smo poklanjali jekama.
Bol je bila prisutna u svakom udisaju,
teške riječi padale su iz sivog neba
bez oblaka mudrosti.
Sjećam se da su neki dani
bili manje bolni od drugih.
Ja sam obično,
bio izgubljen u šablonama,
ti si mislila jedino
na depresivne stihove bez glagola
(koje smo nekada ljubili, čak i u snovima).
Kraj je bio sudbina koje je bila potrebna,
ljubav se pretočila u zaborav,
kao prvi poljupci,
tamo negdje davno u mladosti.
Jesi li ti uvjerana kao i ja,
da je sve to bilo zapisano
zbog naše sreće?
Volio bih samo,
da smo malo manje prokleli…
sami sebe…

Autor Pippo1906

Odgovori

Subscribe without commenting