[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Na napaćenim stijenama života

brojali smo valove što udaraju o mol

između svih svjetova, unutar svih sorta

jedina smo vrsta što voli svoju bol

 

Tako besmisleni, a sebi važni

piljili smo besciljno u nevidljive zrake

očajnički slabi, a opet tako snažni

prisjećali se svake samozadane tlake

 

Obuzdaj me još jednom, zareži mi u dušu

osjećaš li vrućinu što dopire iznutra?

Daj mi nešto novo, ustavi užeglu sušu

daj mi novu misao za neko novo sutra

 

Ubijeni dosadom vlastitih uloga

prestali smo igrati predstave stare

u svakoj je bilo poprilično truloga

ni za jednu ionako gledatelji ne mare

 

I gdje smo sada, tako prividno bitni

na kojim nam scenama ima mjesta?

Eno gledaju nas odozgo, o kako smo sitni

Bezimena bića kojima smisla ponesta..

Posted by Schatten

This article has 5 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting