[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Čedo moje bezimeno,
iz utrobe izvađeno…
…nerođeno,
sjeme tek proklijano
na zemlju ni stalo
suncem ne ogrijano
nebu predano.

Kao da si mi u grijehu stvoreno
K’o ukleto… oteto…
Bog ti dušu nije dao…
ili dao pa se pokajao.
Dok sam te pod srcem nosila
bezbroj imena sam ti dala
nisi ti meni bez imena ostala,
samo ti ga u moru željenih
nisam izabrala…

Da si mi svjetlost dana ugledala,
da si mi na zemlju stala,
da te sunce ogrijalo, kiša okupala,
sada bi mi procvjetala…
u haljinici prošetala, štiklicama lupkala
na maturskoj večeri plesala…
ljutila bi se i inatila, kući kasnila,
ljubavi prve preboljevala…
patila bi i plakala k’o i tvoje sestrice
k’o i sve curice iz naše ulice…
Sve ljubavi i patnje njihove
kao tvoje doživljavam,
u tvoje ime,
umjesto tebe ih preživljavam…

Autor merimasmolic

Ova objava ima 2 komentara

  1. Jako dirljivo i zalosno!
    Jednoj majci je najteze kad izgubi dijete,tu bol ne moze nitko ni ublaziti, a niti podijeliti s njom.
    Usprkos svemu, zelim ti da uspijes kolko-tolko suzbiti tugu i prihvatis da se to moralo tako desiti.U takvim situacijama smo svi nemocni. Lijep pozdrav od ♥!

  2. Veliko hvala, Runolist,taj gubitak odavno sam vec namirila s tri najdraza bica, ali na srcu ipak ostalo je zapisano… sada bi mi procvjetala… na maturskoj veceri zaplesala… 😀

Odgovori

Subscribe without commenting