[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Tu sam,
pred svom ovom divotom,
opet sa osmijehom ,
nad onim sivim životom.

Sreća mi srce obuzima,
i još dugo u njemu neće doći zima.
Pogled mi se sa mjesecom rukuje,
a duša ka nebu putuje.

Nisi pored mene,
ali lijepa zora svanu,
pobijedivši ovu mjesečinu ranu.

Pišem noćas noći onoj,
tebi i meni,
uspomenama i njihovoj sjeni.

Ne znam da li je ovo ona ista zvijezda,
ne znam da li je ista ptica iz onog gnijezda.
Ptica što poletje iz grudi,
što je zapamtiše i Bogovi i ljudi.

Izvini ako je ikada moje oko pogriješilo,
ono se samo ljubavlju tješilo.
Na jastuku od snova noćas ležim,
više se oni oblaci ne čine težim.

Noćas si i ti tu, shvatih.
Ti i ovaj tvoj stih.

Onaj trenut se nikad više ponoviti neće,
ali ne zaboravi da samo čovjek stvara nove sreće.
Tako i stih ovaj kreće,
da da dokaz jedne ljubavi od Pandorine želje veće.

Napisah i ovu 79-tu,
u sjećanje na onu minutu.
Na sav život u njemu,
na san,
na nadu,
na vječnost.

Čuvajmo je zajedno!
Sve mi je drugo svejedno.
Budi srećan i gordi se,
jer ona za tebe bori se.

Rijeko njenih nada,
hvala ti za ovakvo sada.
Hvala ti na zaustavljeni tok,
na nezaboravljeni ispijeni sok.

Hvala nebu što bi iznad nas,
sa nadom da će te privući stihova ovih stas.
Čarobnom mjestu onom hvala,
što dade pečat ljubavi toj,
što ne bijaše mala.

Rekoh, ne bijaše.
Nije mala. Prezente, izvini.

I prazniku Tvom,
blažena,
zahvaljuje ti se jedna žena.

Posted by Dearana

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting