[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Za koga još da pišem,

kada ispisao sam svoje rime,

otvorio srce, a opet osta puno zime.

Leđima oslonjen o deblo

nebo promatram

okrunjen mišlju kako da te dosegnem

da osjetim malo topline,

za čim da plačem

kada sustići ne mogu svoje snove,

koji ne dosanjani ostadoše,

i još samo mi jedan pusta želja posta

gledam u njega i promišljam

kada bih te sustići mogao

da nisi barem uvijek tako daleko

milju koraka predamnom

i uvijek milju rijetko bliže,

a ja sve umorniji da te dosanjam

da ti se prikradem,

da ti dah osjetim,

da barem te posjetim,

kako mi te teško stići

a učinilo mi se bar na tren

da malo trebam i samo njega vrebam

da hodam svijetom bezbrižan

barem u snovima.

 

This article has 7 comments

  1. Bezbrižnost je najnedostižnija…najteže se pomirit sa samim sobom i voljet samoga sebe, pa da bi mogao voljeti druge.
    E ja to ko pravi stari klerofašista direkt iz Biblije
    LPMax

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting