[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Cudno je to sto rijetko koji pjesnik da pise o svojoj zeni,o njima pjesme skladaju tek kad ode,kad postane tudja ili izgubljena,rijetko kad se sjete da pisu o onom sto trenutno imaju kraj sebe.Ja sam njoj doduse pisao pjesme u pismima,nikada ozbiljna pisma,ali sa rijecima punih umjetnosti,zelio sam nju i u molitvama je spomenuh,njene
vlasi poput polja suncokreta,uvijek su u meni izazivale smisao za zivotom.
Ali to sto posta nijema na moje rijeci,i na moju iskrenost ja krivnju ne osjecam,meni jos dalje pomaze molitva,i sjecanje na plave kose.NIKADA TE NECU GRDITI NI KLETI,A TI ZNAS DA BIH TREBAO,ALI JA NECU TI SI MENI DALA ODGOVOR NA ZIVOT,SAMO JOS NISI RUKE NEVINE SVOJE DALA,SVE OSTALO JESI,JA TE CEKAM I SANJAM,BEZ TEBE NEMA MENE,JA SAM POLA,S TOBOM JA SAM JEDNO, JA SAM COVJEK!!!
Ja tebe voljeti znam,vise nego Petrarka svoju Lauru, jer ja tebi ne poklanjam sonete ja ti poklanjam cijeloga sebe,i sa ljubomorom velikom,ja ne zelim drugom svetinju  dirnuti,ali sam isto tako pravedan da nedam ni ja svetinju svoju,njena cast i ta kosa lahka ko lahor meni lijeci dusu,njen pogled za  mene je bio ljepsi od svih vrtova mojih punih cvijeca i kada Sunce izvire i kada suton krvavi dolazi nisu ljiljani mirisali niti zumbuli plavi bili ljepsi od tebe.Ti si ugasila žar moje sumnje a dodirnula si u izvore pune ljubavi praveci korita u mom srcu,ti si me naucila kako puno vrijede ta korita a ne mostovi,most je napravio covjek a tvoju dusu tako meku,milu,kao najvecu tajnu,taj recept ne znaju umovi vec samo srca zaljubljenih….

Autor anyy

Odgovori

Subscribe without commenting