[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Uvelo lišće već polako pada

na  klupu pored pustog puta

dok noć se spušta iznad grada

i  blijedi mjesec nebom luta.

 

Zajedno sa lišćem misli mi lete

dok vjetar  negdje u daljini cvili

da zaborav nađu a uvijek se sjete

jeseni davne kad smo skupa bili

 

Pomisliš li   na trenutak bar

kad sklopiš oči u  sate snene

na jedan topli septembar

i na neke stare uspomene.

 

Još se sjećam ko da bješe juče,

još na klupi piše tvoje ime,

sad na njoj samo lišće  šapuće

i u duši mojoj neke sjetne rime.

 

Kad prođu jesenje kiše i magla

i s proljećem sve oživi, zamiriše

cvjetat će opet pupoljci iz  stabla,

samo svela ljubav ne procvjeta više.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posted by Sani

This article has 6 comments

  1. Predivno…a tako bolno…čežnja,ljubav,sjećanje…i tračak nade…sve si utkao u ove divne stihove Sani!
    “I još imam ljubavi u sebi

    a svu sam davno samo tebi dao,

    i opet puno oklijevao ne bih

    kad bih znao, samo kad bih znao”…ovo mi je posebno dirljivo…
    Lijep ti pozdrav i osmjeh 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting