[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Moga dana više nema bez tvoga glasa koji me rastvara u atome i preslaže u strukturu bez obličja i smisla.

Zazivam pravocrtnost otkucaja svoga srca dok ti prešućujem riječi koje ne smiju biti izrečene niti mišljene, a postoje i huče kao povodanj dobrog zla koji me mijenja u akordima tvoga osmijeha, u otplavljenoj tuzi s tvoga lica, u mramoru tvog ženstva nedopuštenog mojoj koži.

Sričem glasove kojima šutim svoje elegije tek da ne raspršim ovo krhko biće našeg poznanstva dok tražim mjeru kojom ću te obožavati bez da te zagrebem svojim ludilom samotnika kojemu si postojanjem dotaknula esenciju.

Besmisao postaje mantrom koja otkida meso s moga zaboravljenoga tijela zakrvavljenog nepočinom odustajanja od ljubavi. Sve dok ne postanem titraj zakašnjeloga fotona u odbljesku svjetlosnoga traga u tvojoj uspomeni.

I postanem – tišina.

Autor ilumminati

Ova objava ima 4 komentara

  1. postoje i huce kao povodanj dobrog zla koji me mjenja u akordima tvog osmijeha, u otplavljenoj tuzi s tvoga lica, u mramoru tvoga zenstva….

    Divno iluminati. Lep pozdrav!

  2. Kao da opisuješ božanstvo…takav sam utisak stekla čitajući ovaj tvoj divan uradak.Posebno mi je predobro napisan ovaj središnji dio!
    Dobro jutro ti želim…pa ma kad svanulo!

  3. Prvu bih rečenicu razlomila u tri kratke. Time bih dobila grcaj, udarac i kontrast drugoj, dugačkoj koja bi potekla kao da je brana popustila. Oksimoron dobro zlo je svjež u datoj slici.U sudaru dvije esencije postupaš pažljivo,viteški, paziš da ne zadereš onu drugu, ranjiviju.Kraj je paklen.:))

Odgovori

Subscribe without commenting