[Ukupno:3    Prosječno:5/5]

U predvečerje kad sve utihne
nebo na zapadu obojeno je
poput zrele naranče
dok bonaca se razlijeva morem
ti uranjaš u ocean mozga
otkrivaš bijele školjke
ukopane na iščezlim obalama
u muljevitom pijesku
poput bijelih krinova.

Osluškuješ u njima hučanje
titraja izgubljenih
u Mamertinskoj tamnici
kojom još odzvanja eho
Vercingetoriksovog mirisa
odbijajući se od memljivih zidova.

Preobražavaš se iz jednog oblika u drugi
stazom zaboravljene iskonske istine
na kojoj su izniknula stabla križeva
nalik na neprohodnu šumu.

Tamnocrvena krv navire
kroz brojne premaze vapna
stopljena u koheziju molekula
koje nestaju i iznova se stvaraju
poput beskonačnog kruga voda
u rascjepu vremena.

Autor Sissi

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting