[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

otišao sam na koncert da slušam violinu.
ne zato što ju volim, nego u bježanju od tebe.
možda nisi tu, al čim se sjećanje javi kao da te mogu dotaknuti, udahnuti.
u dvorani nema sjećanja.
u dvorani su samo individue, note i maštanja.
tamo bježim,
iako su sjeta i mašta različita pojavnost iste iluzije

različiti ljudi oko mene.
otmjeno obućeni u svoju sreću, a neki u tugu.
ne znam gdje bih sjeo.
crveno crne nijanse pozornice zarobile su mi i pogled i misao,
a tečne note za tren su se razlile po prostoru.
svi slušatelji utopljenici.

ne čujem viloinu , iako je tu,
iako majstor okrutno mazi njene žice gudalom.
samo klavir
i debele žice zarđale od osjećaja i tužne melodije.
masni akordi me lijepe za stolicu,
a visoke note poput čavala u mozak, bol
koja godi.

odjekivao je Bartok preko drvenog namještaja,
oblizivale su melodije lica i kristalni luster,
iskasapljena je i tišina i kaos.
tiranska vojska od tonova pokorila je sve
savršenim skladom

i dalje ne čujem violonu,
i dalje samo klavir.
istim glasom mi zbori
kao nekad pod tvojim prsitma.
istim kao onda kad si otišla, ne poljubivši.

volio sam tvoje prste
kao da su čuvane samo za tipke, proklete
crne i bijele.
milovajući ih mislio sam
da su sreća- jer su krhki,
da su san- jer su meki i nestvarni,
il da si moja- jer sam ih ljubio.

sreća nam je pljunula u lice i otišla, kao da ju ne zaslužujemo.
san je brzo odsanjan,
a ti više nisi moja.

 Bartók je okončan, ugasla se svijetla.
nemam više što tražiti tu, zaronio sam u noć.
mašta je utihnula, a mjesto preuzela bolna je sjeta.

Autor Avian

Izgubljeni dašak života, slučajno okačen u beskraju o granu koju neki običnjaci nazivaju Zemlja.

Odgovori

Subscribe without commenting