[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dok mjesec blista kao režanj prezrele dunje,

sumrak svilom tuge obavija šume,

dan gleda prizor noći mraka sa suzom u očima,

i sklapa u tuzi svoje kapke.

Tmina raste.

Svi putevi nestaju za izmrcvarenim fenjerima,

ulica tone u zaborav,

vuče mračnu stravu svojih okova,

i steže bol u duši.

Od umora će pasti u hladne kupke.

Mrak plavi svoje obraze,

lunja gajevima i daljinama,

igra igru noći i plaši ljude.

Nema bedema ni straže da zaustavi mrak,

pred njim, sve se boje gube u crnom tkanju,

u kotlu vješca sve iščezava!

U duši mraka, skitnica vjetar,

okićen mnoštvom mrtvačkih traka,

hladnim dahom, noć čini još žeščom.

U tebi se gubi svaki prizvuk fonova,

i najači vox šuti,

tvoj crni mantil u strahu nas ranjava,

svi šute ili šapću riječi tajnovite,

u poroti žalobnih večernjih flora,

izdiše kraj.

Odgovori

Subscribe without commenting