[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Siromah, beskućnik stao je na putu,
Ponizno da klekne sjećajući se milo
Dok je bio mladić i sjedio u kutu,
Tražeći Boga da mu odgovori što se to zbilo,
Bio je tada stasit i nikada ga se nije odbilo.
Studen se uvukla u srca slabašna,
Nit na životu drži ga tanašna.
U tišini i samoći vječito on stanuje,
A u mislima mu ona dosad neviđena punašna,
I jesen je tužna i sa njom siromah samuje.

Zagleda se zatim čeznutljivo u krhke krošnje,
Iz džepa je izvadi, u rukama mu slika prava,
Pomisli kako lud je bio za vrijeme prošnje,
I kao znak načini prsten od čvrstih trava.
Mislili su svi taj ni zgazio ne bi mrava.
Ona je kao mlada dalekim putevima krenula,
Nastavila dalje i novim se vidicima okrenula.
Tko zna sjeća li ga se, za njim da li traguje,
Ali njezin lik, slika njena nije još isčeznula,
I jesen je tužna i sa njom siromah samuje.

Vrijeme je prolazilo srce siromaha se lomilo,
Vanjska hladnoća mu postepeno slabila tijelo,
Tvrdu i okamenjenu dušu mu otopilo,
I začuo se jecaj da se to dogoditi nije smjelo.
A srce njegovo ta je nju voljeti htjelo,
A sada je ona tajna uspomena njegova
I povremeno zaživi u predjelima snova.
U bunaru svoga suhoga srca on stanuje,
Nezaboravna je i neprežaljena priča ova,
I jesen je tužna i sa njom siromah samuje.

Prošlost ga njegova bacila u teške okove,
Bura ga lomila, rijeka nosila i mijenjala tokove,
Ona ga je iskreno voljela, a njemu duša tuguje,
Prihvatiti ne može minule životne skokove,
I jesen je tužna i sa njom siromah samuje.

Posted by Irima

Odgovori

Subscribe without commenting