[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Jednoc je bio djace
u kamenoj skoli, na Zlarinu.
Danas, u miru pociva
daleko od svoje Dalmacije i Jadrana.

Susretoh ga u svijetu bijelom
i odmah se medju nama
stvorila ona – tajna veza
kada se dusa i srce rastvori
kao knjiga
koju zelimo, uvijek iznova, citati…

Na krilima maste povukao je sa Zlarina
pjesnicke niti i pisao poeziju
posebniju… drugaciju… samo svoju!
(Zvala sam ga Kamov sa Zlarina!)
Cesto se vracam Njegovoj posljednjoj pjesmi
kao svetom Psalmu iz Biblije
i citajuci – ne placem.
Dusa i srce mi se smije…

Djecak sa Zlarina
je u svijet bijeli otplovio
ali je prije odlaska
na svome srceu otkljucao cvrstu bravu,
tako je, kaza mi jednom, smijeseci se
odmah u svijetu umio zivjeti–
ne snove, nego javu.

Vec prvo proljece
slusao je cvrkut lastavica
koje su se ispod streha glasale
jednako kao i one pod krovom njegove kuce.
U julskim nocima na nebu bjelosvjetskom
nisu zvijezde malobrojnije niti je mjesec bljedji,
jednako blistaju i sjaju kao i nad Zlarinom.
Sjevernjaca, pak, znalacki i ozbiljno mi je objasnjavao,
put pokazuje mornarima na Atlantiku
kao i onima na Jadranu.

U zivotu ovog sretnog stvora
Sunce je imalo posebno mjesto,
smatrao je da u Svemiru nitko tako pravedan nije;
… jednako Sunce uvijek  grli i grije:
zdrave i bolesne
sretne i nesretne
tajkune i prosjake…

Jednog dana, kao da me kori
nekako svecano prozbori:
Prosao sam i Manitobu
i opazio kako se klasje zuti,
psenicna polja se talasaju… zlate
posvuda se violine zrikavaca cuju
bas kao i u tvojoj Slavoniji odjekuju.

Bio je uvijek u pravu
pa mi je znao reci
da se navikao ispod tudjeg neba
i na gorka pica, ali bi brzo dodao–
pa i rodjena Mati
nam je ponekad gorku travaricu znala dati.

O Bozicu je bio posebno ushicen
zbog snjeznih bjelina
kakovih nije na Zlarinu nikad bilo
to mu se pravim cudom cinilo…
o raskosi jesenjoj u sumama Ontarija
zanosno bi pricao i stihove pisao kao i onima
koje je iz djetinjsva pamtio
tamo- na obroncima Velebita i Biokova.

II.

Nije se Njemu moglo protivurjeciti.
On je u bijeli svijet otvorena srca dosao pa mi je objasnio:
Vise je slicnosti nego razlika izmedju nase domovine dvije:
Ona, tamo, za kojom se pati
je minijatura svijeta, ova nova je – njegova nepregledna maketa.
Treba samo, obje , voljeti znati!

Sve je umio voljeti, svemu se umio diviti
i kad sam ga posljednji put
na bolesnickom krevetu poljubila
sapnuo je promuklo i tiho–
Znas,
sreca se moze dotaci
i s vrata teskog Albatrosa zbaciti
ako se ljubav nesebicno daje
jednakim zarom   majci i pomajci…

I zaklopio je oci , sanjar sa Zlarina.

Dusa mi se kroz suze smije
uvijek kad o djecaku sa Zlarina mislim;

Zasigurno bi postao novi Mesaja
da mu sudbina drugacije odredila nije.

21.rujna, 2017.

“Rijeka bez povratka”

 

 

 

 

 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting