[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Otići sa ovog svijeta boli,
atocestom nadanja i želja…
U visine gdje se nebo sa suncem voli,
al’ ne mogu…
Još su mi stope vezane za asfalt ovog svijeta.
Još mi se luta, šeta,
za ljubav mi se bori…
Nadanja i čekanja u čežnji kojom gorim.
A snage u meni k’o da više nema.
Sve što još sturiji u žilama mojim
čvrsta je vjera kroz krv mojih vena.
U srcu nek’ stoji,
istoršena, sjetna,
kadkad kao sjena
želja lutalice, tihe sanjalice.
Na vrućem betonu
dok bose noge gaze predodređene pute,
čekajući rasplet dok traže mirne kutke
za predah…
Korak posta lagan,
Uzavrelu cestu
prekri morska pjena…
Na vrućem betonu umorno od puta
zaspalo je dijete,
probudila se žena.

Posted by Lirana

This article has 6 comments

Odgovori

Subscribe without commenting