Reći ću ti nešto prijatelju … Sreo sam je jednom, tu nemirnu dušu onako … u prolazu. Htio sam je zadržati al’ nisam uspio samo sam je, na čas, dotaknuo. Pitao sam je – Kuda ideš, čemu se žuriš, od čega bježiš …? I odgovorila mi je onako … u prolazu… A što pjesniku su…


Zar da zaboravim tko sam dok vrata se zatvaraju, zar da ne ostanem u samoći daleko od pitanja i pogleda, zar da mijenjam svoju tišinu, punu riječi, zvukova i mirisa… Ubojica mojih misli neka su stara sjećanja. Nek’ idu i ostave me u miru i tišini, među četiri zida mojih starih sjećanja.


Anđele moj dragi kaži mu da srce ga moje traži, baš kao i svake noći čekam kad u san će mi doći. U snu mu kažem toliko te volim, za mene na ovom svijetu nitko drugi ne postoji. Tvoj glas, tvoje lice, tvoj dodir ono je što duši mi vraća mir. Bez toga ja nisam svoja i…


Sad znam da tvoja čežnja nisam nikad bila, da tvoje ruke moje tijelo su tuđim dodirivale, da tvoje usne moje usne su tuđim cjelivale. Sad znam da tvoje riječi nisu sa mnom razgovarale, moje srce nekim drugim srcem osluškivale. Al’ ja i dalje volim te makar tuđim imenom tvoje usne me dozivale …    


Daj da budem sjena koraka tvojih da rastem sa suncem što polako nebom plovi … Daj da budem lahor kretnjama tvojim da svježinom te ljubim dok priroda se sneno budi … Daj da budem zrak što život nam nudi da nečujno u srce ti uđem i u njemu zauvijek ostanem …


Da kažem – Volim te! – malo je Da kažem – Ostani! – sebično je A tek – Oprosti mi! – beznadežno je Tek slabašno izustih … – Ja sreću ti želim… I u srcu te pustih da odeš od mene. Možda nam se duše i tijela ponovo sretnu na nekom drugom mjestu u nekom…


Zora

U zoru novog dana ne budi se iz sna stvarnost je nestvarna umu potpuno varljiva. U zoru novog dana ne vjeruj svojim snovima u njima i magla ima obrise čvrstog zida. Ne gradi i ne stvaraj u zori novog dana sunce će brzo pokazati lažljive njene strane.


Svadbi pod maskama došao je kraj ne vrijedi sada žaliti žal … Lica su gola, prazna tijela znojna, duše otkrivene vrište mučki krik, bježe … Ono zakopano i staro postaje vijest i novo i lomi sve… Jahaču Apokalipse dođi na našu zabavu i zapleši sa nama posljednji valcer. Svadbi pod maskama došao je kraj miris…


Djevojko ustani probudi se i pogledaj oko sebe. Mnogo je ljubavi i ljepote oko tebe. Otvori oči snene pruži ruke svoje prigrli njima mirise i boje. Osmijehom iz duše lice svoje ukrasi nema do ljepote što čisto srce zrači. K’ ljudima pođi toplo im priđi imaj hrabrosti djevojko tvoja vjera te štiti


U sumraku prošlosti ostala sam sama, zatočena. Tama se brzo spušta kao kazna od Njega. U sumraku prošlosti nijema sam, bez snage da ispričam priču što u srcu neizgovorena ostaje… U sumraku prošlosti ja gledam ga … odlazim. Ne govorim i ne tražim. Suzama, u mislima nijemo, dozivam ga …


Stih ću napisati, jednom… da svi ga vole da svima se svidi da svatko mu se divi. Stih jedan ću napisati svi ćemo zajedno pljeskati… Meni, nestvarnoj, nepostojećoj. Do tad’ ću samo sjediti i razmišljati… O stihu kojega ću napisati.


Na put daleki jednom ću poći vlakom… sigurno vlakom, klopotom kotača tračnice da brojim. Stara mašina vagone će vući čuj je što pišti, jeca i škripi…! U djetinjstvo ja ću stići da miris pečenog kruha ponovo ćutim dok skvrčena i snena polako se budim a baka stara prvu vatru u kaminu loži …


Vjetre, zastani na čas i pričaj mi vjetre o svemu što znaš. Uspori malo vjetre utihni svoj glas teško je pratiti podivljalih nota trag. Jak si vjetre tvoja snaga plaši al’ lijepe su tvoje draži i glas ti je sve jači … U vrtlogu tvojih misli teško se snaći ostavi mi vjetre barem malo pijeska…


Kao sjena spušta se u san smjelo ga boja plete zavodničke niti. Kao izmaglica sparna smješta se  i lebdi nevidljiva, slatka i grešna. U snu spavača caruje carstvom svojim dok bistro jutro se ne probudi. Tad’ uplašena, sjetna miče se i bježi jer za danjeg svjetla iluziji nema mjesta.


… ne dirajte mi mene nepozvani ljudi, pridošlice hladne pustite mi mene da budem samo ja, nevidljiva i tiha. Ne kradite mi mene, moj život nije vaš ostavite mi mene, to je sve što imam. Ne zovite se imenom mojim, ne udišite zrak plućima mojim ne govorite misli mislima mojim… Što da vam pruži malenkost…


Sviraj mi po tijelu melodiju tajnu notama žudnje ponesi me u noć beskrajnu … Uzdahe ti darivam u tvom ritmu se savijam slobodni smo u ovoj pjesmi, mili note smo već otpjevali. Ne boj se naše stare gitare, strune njene još su mlade, sviraj mi po tijelu opet, samo note ljubavne …


Zvjezdano nebo svjetlucavim plavetnilom obgrlilo mjesec pun slučajnom prolazniku, na pustoj ulici, pokazuju oni put.   Hladna je ova zimska noć tek stidljivo žuto svjetlo starog lampiona para zrak, magličast i gust iza zatvorenih prozora skrio se neki drugi život možda isprazan i pust… a možda i smijeha pun.   Tiha je ova zimska noć…


Ne trebaju mi velike riječi i ne trebaju mi velike oči ja samo trebam ruke, svoje tople ruke da sa njima kažem – toliko te volim!


U san mi dođe misao jedna da lijepo bi bilo ponovo pronaći izgubljenog prijatelja. Put zajednički se ponekad zagubi kao u magli kad srce zadrhti. Strah od nepoznatog tad razum koči da slobodno potraži prijateljske oči. Al’ i magla se digne kad vrijeme za to dođe i u san se vrat mir da prijatelj je još…


Tišinom te zovem čuj me, prijatelju. Tišina je lijepa puna mirisa i boja. Tišinom ti ruke pružam toplinom te obavijam srce svoje ti darivam. Tišinom te gledam, očima punim čežnje, zastani prijatelju osvrni se i pogledaj, san što tišinom ti poklanjam.


Jedna mala zvijezda šapnula mi na uho dođi, dođi sestrice, čekamo te dugo. Al’ ja još ne želim u kolo njihovo poći na mene čekaju još mnoge zvjezdane noći. Mirna sam sada jer znam, kad dođe moj dan ja sretno ću k njima poći u njihovo kolo zaigrano doći. Jer u životu ovom zemaljskom ja…


Ja ne znam za drugo osim da te volim nježno, u mislima dok srce se lomi… Čežnjom te zovem u san mi dođi pa nek’  jutro svane, a ti sa anđelima pođi …


Kad bih imala svoju ribicu zlatnu pitam se što bih od nje tražila. Bogatstvo veliko, da kupim si haljina sto ili možda moć, da zavladam svijetom. Al’ ništa od toga ribica zlatna ne bi mi dala jer zna ona dobro, duša bi ostala gladna. Kad bih imala ribicu svoju zlatnu molila bih je molila da…


Dragi tata, danas te nema al’ sjenu tvoju ja osjećam stalno. Zovem anđele da osmijeh mi vrate u mislima dok prizivam neke sretnije sate. Život moj poprima neke čudne nijanse dok grozničavo brojim svoje otkucaje, al’  nada je jača od svega da pogled tvoj prati me sa neba. Borba u meni još uvijek traje, a…


Polako, ali sigurno, osjećam život što klizi, kao kroz prste kiša kad sipi. A moje srce ludo, nada se ko’ prije, da iza oblaka sunce se krije. Da tamo, možda, netko se smiješi, i čeka, čeka da oblak se premjesti. Naivno, srce moje čeka da oluja se stiša, da konačno prestane ta strašna kiša. I…