Author: zvjerka18

Odavno sam ja potrošio sva opravdanja za loše dane… Odavno ja ne znam kojim životom živim… Ni čemu se nadam, niti da dušu imam… Odavno je otišla, napustila je ovo grešno tijelo… Ta ljepotica bijela što sa mnom je rasla, u srcu, u grudima… Otišla je, napustila me… Jer onako crnu i okaljanu izblijediti više…

Sjedim još uvijek na onom istom mjestu, mjestu gdje sam te čekala… Sunce još jednako sjaji, trava je još uvijek jednako zelena, drveće jednako bujno… Sve je isto samo tebe nema… Gledam u daljinu, zamišljam tvoj lik u svoj toj prirodi, u svom tom zelenilu i sjajnom Suncu što Bog podario nam ga je… Nema…

Ne zoveš, nema te, A ja čekam sama u Sobi tuge, čekam Kad svanut će mi jutro, kad zazvonit će telefon… I dan za danom prolazi, a ti, ti ne zoveš, nema te… O da li je moguće Da zaboravio si me? A ja, ja i dalje čekam da nazoveš da se javiš… A nema…

Noćas čekaj me na strani kreveta mog, Budi tu kad dođem, Dodirni me nježno, Poljubi mi usne grešne, Imaj me noćas kao nikada do sad… Tu na srani kreveta mog čekaj me, ja ću doć’ da ljubiš mi usne grešne, da imaš me kao nikada do sad…

jednog dana ostat ćemo potpuno sami, neće biti nikog da nas utješi ni ruku da nam da… samo zvuk najdraže glazbe lomit će mrak i tugu oko nas… suze će teći, neće stati jer ostali smo sami, nema nikog da nas utješi da ruku da… dok bol sve jača je pitam se događali li se…