<BLAMAŽA> | Svjedočimo umiranju estetike: noviteta u kulturi.| Trikotaža! Trikotaža! Vikala je moja ponižena estetska navika. Dajte nam  nešto novo. Ovaj opus je sladunjav i prevladan ostatak umjetnosti, Drhtalo je pijukanje jednodnevnog pilića. Dokoličarenje, dokoličarenje! Treba nam prevencija da se ne razvije sekta, Imperativ stalnog čišćenja, Čišćenje tromog i mlitavog. Zgražam se  ofucanog tipa seljaštva…


Nebo, sinje more i planina duše, duboko ždrijelo neke fantazmagorije, žljeb hrane i medenog sunca slast, duboko, plavo nebo, plavije od potočnica žar, bujnije od latica majčine dušice, rebro božanstva, modre očice vile Skočice, smočnico obilja i zdravlja, putnikova vedrino, gusto modro platno s kojim Svjećar pokriva ozebline, ganutljiva čežnjo kojoj nazdravljaju svi prokletnici, oceanijo…


Crvene se makovi na oltaru moga zdanja od stida, od srama, vrele obraze skrivaju. Bivaju svijeća, fenjer vječitog svjetla, jedini ures crna kamena i jedini rod od danas do amena. Sivo gvožđe nebesa, putuje po hladnom vjetru, gdjekoja ptica povrh moga groba, u letu ispušta pero, suzu samilosti dobroga boga. I osjećam podno navlažene zemlje…


Proplakane noći i snuždena srca, romon tišine i prodoran huk sove, u zatišju moga malog gnijezda (moje sobe) ustrajno gudile su gusle tuge i ključale u rogove môre. Vrelo srce pod pepelom izgorjele grude sije, ispod površine mora blješti blago Flore, još uvijek drhće, još uvijek kuca i krv mi u sljepoočice vraća tvrdi kamen…


Bila jednom golubica bijela, bijelo perce, bijela duša, bijelo vrijeme, na rame svakog bića suptilno je sjela, žrtvovala duh svoj za teško breme. Bila jednom djeva lijepa, purpurne ruke, baršunasta usta lijepa; igrala se s djecom, infantima medena carstva, klackala je sunce kroz zelena prostranstva. I moć bogova bješe snaga pravde međ’ ljudima, slatko srce,…


Već dugo nosim neukusno odijelo; de mode, prošarano nijansama izbljedjelih niti, milo moje, moram te maknuti  od zraka otrovnih (mistično skriti) tvoj sastav u oči previše bode. Već vijek vrijeme nosim uniformu istine, značke, bedževe, odličja praznine; otkad znam za se, od davnina, od prvine, čutim neugodno hladan zadah brokatne tkanine. Klopotava zvonjava metalne dugmadi,…


Što od nas učini vrijeme? strašne aveti sklerotične boli, mrtvačke lubanje, truli leš, tope se ledenjaci nad doli; otječu životni sokovi. Gdje uteče mileno doba? od kolijevke pa do groba, gdje pobježe crno vrijeme, gdje kuje se zloba? Zar život je kapljica rose što iščezava u gnijezdu svemira, otpor, sili teži, što bešćutno pobjeđuje mladost…


Još uvijek mislim na te, iako te više nema, tužan brojim sate, bila si sve za ovog sebra. U sjećanju i tmini, tvoj život biva, plamen svijeća mistična oltara, jedini trenutak živućoj istini, jedina snaga mojih krila. Teče, voda, teče, kamen se okreće, a gdje je mladost moja, tiho kolo sreće?


Snilo mi se noćas da bura vije hrašće, vjetar slutnje za mjedenim dovratnikom dahće, gvožđe ratnika past će, u dubinu, u mrklu tišinu ovčas. Zlatni nebeski Kerubini, sipat će vatru s dijademe svemira, kotlovi užarene srdžbe u tišini, zalit će grla nemirna. I vrcat će iskre, i prašina će ugušiti sunce, s kraja svijeta zavijat…


Ova noć… Kad bi barem vječno trajala. Ova noć… Kad bi barem vječno plakala i plačem oplakala moje ranjeno srce. Kad bi barem ova noć prigušila stenjanje i jecanje moga srca. Kad bi istok svjetlog dara, zamro zauvijek i ova staza kojom hodim vodila u bezdan. Kad bi ovo barem bio kraj, posljednja noć, posljednji…


Gine priroda. Smrt je sve bliže otajstvu moći njene. Umire, odlazi, gine, uzmiče, svako bogatstvo, svaki ures. I ptice nebeske, sve urese od zlata, odnijele su sa sobom na topli jug. Šarena krila leptirica, progutale su ralje jutarnjeg mraza.   Vrane, crne kao čađa, kao noć, vrane, nasrnule su krilima od ametista na golotinju krošnje….


Dušo moja mala, zar odlaziš i ostavljaš me sama u ovoj pustoši, u tmini ove zemlje? Sjeti se, nosio sam te na ramenima svoje moći i nemoći i hranio medenom slašću života ustašca tvoja sveta; nebeskom ambrozijom, zalijevao tugu tvoje svetosti i cjelivao obraze blijede.   Dušo moja mala, zar odlaziš!? tako iznenadno  iznebuha. Reci!…


Još uvijek diše iako je probodena šiljkom nesreće u bijeloj vjenčanici muke satkana, blijeda i promrzla od studena. Još uvijek pjeva na mrazu i studeni, promrzla drhti i trpi bol, a trnci, a trnci teškog bremena, kidaju joj koru, dušu, srce i život gol. Gola i bosa na mrazu trpi i otkriva pod paučinastim velom…


Zvijezde su tako daleko, zvijezde su tako visoko, a ljudsko srce pod njima živinski stenje, i jeca u moru želja dubokom. I svi bi ljudi liznuli prah  sa zvijezda i svi bi ljudi navukli na se plašt zvjezdanog svijetla i nesreću, svi bi ljudi okusili slađ grijeha, svi bi oni uzeli obličje bogova. I sunce…


U tišini bez kraja, u tišini bez kraja, umaram se, u bjelini zimskog raja, u bjelini zimskog raja, utapam se, u mekoći zemljina sadržaja, u mekoći zemljinog sadržaja, odmaram se. U pjevu cvjetnog maja, u pjevu cvjetnog maja, grijem se. U gnušanju svojih sanja, u gnušanju suhog granja, umivam se, u ognju vječitog zdanja, u…


Kako je teško biti čovjek, kako je teško imati lice u oluji vjetrova! i držati grumen uzoritosti i časti u ruci vremena. O, kako je teško biti čovjekom u svijetu pomame, grijeha i strasti! Groza i jeza, sestre su po bljutavoj vezi krvi; a ljubav sužanj pod jarmom bujice strahota, grjehota, ubojstava i bludi. Kako…


Bratac bratcu otimlje koricu kruha, bijedna djeca skupljaju zrna kiše, da bi oprala dušu od zadaha zla i boli, da bi suzama svevišnje sile nasitila bijedno srce svoje . Siromaština gladnih očiju iz mraka viri, a grijeh podbuhlih obraza šulja se ulicama obzidana grada. Hara kuga i kolera novoga doba i lešinari se međusobom kolju…


Dinaro, majko planino! Kotare djedovino mila tvoja bol me probi žmarkom grguravim kao tvrdi kamen i oštri zrak besane sanje. Bježim u gorje gdje je život krut, gdje je kob zakon, zakonska sudbina, gdje vlada kamen, gdje su putovi dugi. Bježim u tebe, u grob bez cvijeća i svijeća, bez riječi. Volim!! tvoje tvrdo srce…


Ovaj kamen nosi moje ime, ime pepela i praha što ga vjetar prosu po borama namrgođenog lica zemlje. On je bio tu od početka svijeta, prije mene, prije mojih otaca, djedova, pradjedova. U njemu mi sva milina, sva punina i pisana riječ sudbine.   Ovaj kamen nosi moje ime, moju dušu, sjenku snova, sanak sjenke….


Živim na zidovima porušena grada; oko mene srebrno more zvijezda (mrak). Riječ budućnosti, trula je u samoj sadašnjosti, nosim masku prolaznika, tuđinca. Lice mjeseca, zamutilo se u mutnoj vodi, luč sunca je ugasla, pjev ptica utihnuo. Samo srce moćno kuca; pjev tog golemog gonga, nadglasava misli Kneza mira. Ja želim samo bijeg preko rijeke Smrti,…


U vjetru se spoznaju žive duše i mrtvi što gaje želju (imaju čar) u vjetri se kvase suze ljubavnika i prosipa prah srca slomljena. Vjetar dahće za vratom putnika i drug mu je u nevolji i slobodi, dok ima vjetra, bit će i sudbine i vrijeme će teći u smjeru vjetrove duše. Vjetar svira melodiju…


Neka nevidljiva ruka kao čarobnik prošlost oživljava, taj turobni pogled na stara desetljeća, na stare pragove. Ta dugotrajna jeka što prošlost oživljava, sadašnjost budi, budućnost približava srcu, otkriva života dah djeteta. Ruka nevidljiva što upravlja pokretom čina, ruka je blagoslova što dijeli korisne mise; ruka što liječi od boli i rana, ta vidovita ruka što…


Kako život može biti lijep, kada ga tkaju vile nitima lanene kose. Kako život može biti slijep i težak ždrijeb kada ga kuju vrazi na nakovnju pakla. Nebo, nebo je previsoko, pakao, pakao je preduboko, da bismo ih mogli srcem tači, kao što ni gola ruka ne dotiče primamljiv sjaj zvijezda. Život, život, prožet je…


Bistri potoci suza što noćima su natapali uzglavlje  mekanog jastuka od svile,  baršunasta pera bajkovite davne prošlosti, kada zazivao sam muze i satire, sad sljevaju se u rijeke goruće magme, u bolno srce što riče i stenje pod jarmom muke i bodljike života. Bistri potoci suza, prestali su teči, kada srce obuze sjeta i nikne…


O ubojico duše, O ubojico duše! vraćaš se k meni kao jeka, kroz gore moga hlada. O prokleti uzničaru, o prokleti žbiru, što mi živo srce osudiš, odveži mi okove sa zapešća i vrata. Trudan radnik i poštena duša što mrve praha pod skutom svemirske crne plahte skuplja, lišen je slobode, lišen je svega što…