BLAMAŽA

<BLAMAŽA> | Svjedočimo umiranju estetike: noviteta u kulturi.| Trikotaža! Trikotaža! Vikala je moja ponižena estetska navika. Dajte nam  nešto novo. Ovaj opus je sladunjav i prevladan ostatak umjetnosti, Drhtalo je pijukanje jednodnevnog pilića. Dokoličarenje, dokoličarenje! Treba nam prevencija da se ne razvije sekta, Imperativ stalnog čišćenja, Čišćenje tromog i mlitavog. Zgražam se  ofucanog tipa seljaštva Koji svi izbjegavamo. | Svjedočimo novitetu u kulturi: umiranju estetike.| </BLAMAŽA>

NEBO 1

Nebo, sinje more i planina duše, duboko ždrijelo neke fantazmagorije, žljeb hrane i medenog sunca slast, duboko, plavo nebo, plavije od potočnica žar, bujnije od latica majčine dušice, rebro božanstva, modre očice vile Skočice, smočnico obilja i zdravlja, putnikova vedrino, gusto modro platno s kojim Svjećar pokriva ozebline, ganutljiva čežnjo kojoj nazdravljaju svi prokletnici, oceanijo majčine utrobe, planino visokih želja, mudrosti mudraca, ludosti luđaka, nitima otajstva prožeto plavo nebo.   Prolaze u istinu, dveri najvećeg oltara, modri dijademe, uresu crnog svemirskog srama, plavo jutarnje nebo, prožeto zrakama divljeg plama, bedro…

CRVENI MAKOVI

Crvene se makovi na oltaru moga zdanja od stida, od srama, vrele obraze skrivaju. Bivaju svijeća, fenjer vječitog svjetla, jedini ures crna kamena i jedini rod od danas do amena. Sivo gvožđe nebesa, putuje po hladnom vjetru, gdjekoja ptica povrh moga groba, u letu ispušta pero, suzu samilosti dobroga boga. I osjećam podno navlažene zemlje gorući poljubac latice, žarki obraz i rujne suze još uvijek u stabljici duše mraka živim i oplakujem svoje kljuse. Duboke crne očice mraka, kao ambis bez kraja, uperene su u nebo da mole, a krvave…

PUSTINJAK

Proplakane noći i snuždena srca, romon tišine i prodoran huk sove, u zatišju moga malog gnijezda (moje sobe) ustrajno gudile su gusle tuge i ključale u rogove môre. Vrelo srce pod pepelom izgorjele grude sije, ispod površine mora blješti blago Flore, još uvijek drhće, još uvijek kuca i krv mi u sljepoočice vraća tvrdi kamen mladosti moje. U meni ključa i vrije poezija boga, kolike sam noći proplakao u naručju naricanja, koliko je snažno srce bilo kada sam stvarao pjesme u noći tijesne. I umro sam da bih plodio život…

PRAVDA-RADOST ŽIVOTA

Bila jednom golubica bijela, bijelo perce, bijela duša, bijelo vrijeme, na rame svakog bića suptilno je sjela, žrtvovala duh svoj za teško breme. Bila jednom djeva lijepa, purpurne ruke, baršunasta usta lijepa; igrala se s djecom, infantima medena carstva, klackala je sunce kroz zelena prostranstva. I moć bogova bješe snaga pravde međ’ ljudima, slatko srce, slatki titraj u grudima, jedina slijepa ljepotica koju kamen Gorgone ne kuša, jedino biće od kojeg život poteče (rijeka koju svaka napast sluša). Lijepe stvari kratko traju, svaka vječnost kuša kolač kraja, ljudska ramena ispaštaju…

ZAKRPA

Već dugo nosim neukusno odijelo; de mode, prošarano nijansama izbljedjelih niti, milo moje, moram te maknuti  od zraka otrovnih (mistično skriti) tvoj sastav u oči previše bode. Već vijek vrijeme nosim uniformu istine, značke, bedževe, odličja praznine; otkad znam za se, od davnina, od prvine, čutim neugodno hladan zadah brokatne tkanine. Klopotava zvonjava metalne dugmadi, prožima biće, sjećanja i jenjava, bez zvonjave opojnog gonga (zvuci tibetski), kragna sakoa, omčasta nit život ranjava. Već dugo nosim izlizano odijelo (totalno pase) koliko puta si milo moje ugrijalo usne moje od zime, koliko…

VLAGA U KOSTIMA

Što od nas učini vrijeme? strašne aveti sklerotične boli, mrtvačke lubanje, truli leš, tope se ledenjaci nad doli; otječu životni sokovi. Gdje uteče mileno doba? od kolijevke pa do groba, gdje pobježe crno vrijeme, gdje kuje se zloba? Zar život je kapljica rose što iščezava u gnijezdu svemira, otpor, sili teži, što bešćutno pobjeđuje mladost gejzira? Jednom rukom život nas probudi u sjenci Sunca, drugom sklapa vjeđe i svrće pogled od zvijezde što svjetluca. U mesom obloženoj utrobi postajemo, u crnoj utrobi zemlje iščezavamo.

PULENA

Još uvijek mislim na te, iako te više nema, tužan brojim sate, bila si sve za ovog sebra. U sjećanju i tmini, tvoj život biva, plamen svijeća mistična oltara, jedini trenutak živućoj istini, jedina snaga mojih krila. Teče, voda, teče, kamen se okreće, a gdje je mladost moja, tiho kolo sreće?

NOĆAS

Snilo mi se noćas da bura vije hrašće, vjetar slutnje za mjedenim dovratnikom dahće, gvožđe ratnika past će, u dubinu, u mrklu tišinu ovčas. Zlatni nebeski Kerubini, sipat će vatru s dijademe svemira, kotlovi užarene srdžbe u tišini, zalit će grla nemirna. I vrcat će iskre, i prašina će ugušiti sunce, s kraja svijeta zavijat će trublje, konjanici s plamtećom čežnjom i hrabrim srcem, jahati će zvijezde padalice, alaj svijete, alaj braćo, alaj propalice! Snilo mi se noćas kako malj s ledenih visina udara u podbuhlo lice zemlje, odbija se…

OVA NOĆ…

Ova noć… Kad bi barem vječno trajala. Ova noć… Kad bi barem vječno plakala i plačem oplakala moje ranjeno srce. Kad bi barem ova noć prigušila stenjanje i jecanje moga srca. Kad bi istok svjetlog dara, zamro zauvijek i ova staza kojom hodim vodila u bezdan. Kad bi ovo barem bio kraj, posljednja noć, posljednji tračak vremena; kad bi barem životu došao kraj, tad bi nestale sve muke i boli i laži i klevete i mučnina.

KUGA

Gine priroda. Smrt je sve bliže otajstvu moći njene. Umire, odlazi, gine, uzmiče, svako bogatstvo, svaki ures. I ptice nebeske, sve urese od zlata, odnijele su sa sobom na topli jug. Šarena krila leptirica, progutale su ralje jutarnjeg mraza.   Vrane, crne kao čađa, kao noć, vrane, nasrnule su krilima od ametista na golotinju krošnje. Sve, progutala je tama. Sve, prekrila je sjena gorostasa noći, sve, zaslijepila je mrena magle, ona odlazi…uzmiče…jenjava… skapava…ostavlja me sama.

MRTVOM TIJELU I ŽIVOJ DUŠI

Dušo moja mala, zar odlaziš i ostavljaš me sama u ovoj pustoši, u tmini ove zemlje? Sjeti se, nosio sam te na ramenima svoje moći i nemoći i hranio medenom slašću života ustašca tvoja sveta; nebeskom ambrozijom, zalijevao tugu tvoje svetosti i cjelivao obraze blijede.   Dušo moja mala, zar odlaziš!? tako iznenadno  iznebuha. Reci! Je li to tvoja poslijednja promenada zemljom i je li kraj mojem kraljevanju? Dušo moja mala, vrijeme prolazi i prošao je čas našeg sjedinjenja. Sada smo ponovno stranci u okovima nepoznatog. Dušo moja mala, na…

DUŠA

Još uvijek diše iako je probodena šiljkom nesreće u bijeloj vjenčanici muke satkana, blijeda i promrzla od studena. Još uvijek pjeva na mrazu i studeni, promrzla drhti i trpi bol, a trnci, a trnci teškog bremena, kidaju joj koru, dušu, srce i život gol. Gola i bosa na mrazu trpi i otkriva pod paučinastim velom rane! gnjile i gnojne rane života. Ali još uvijek su čile i jake njene grane, još uvijek vinu se do neba.

VISOKO, VISOKO

Zvijezde su tako daleko, zvijezde su tako visoko, a ljudsko srce pod njima živinski stenje, i jeca u moru želja dubokom. I svi bi ljudi liznuli prah  sa zvijezda i svi bi ljudi navukli na se plašt zvjezdanog svijetla i nesreću, svi bi ljudi okusili slađ grijeha, svi bi oni uzeli obličje bogova. I sunce je najsjajnija zvijezda, ubojica krila duše šarenih, čovječe pazi na svoja krila. da ne opečeš pohlepu perja. Varava svijetlosti zvijezda, varavo srce, tajnovita krijesa, prokleta nek si zanavijek, prokleta bila dušoubojice.

KAD MRTVI PROGOVORE

U tišini bez kraja, u tišini bez kraja, umaram se, u bjelini zimskog raja, u bjelini zimskog raja, utapam se, u mekoći zemljina sadržaja, u mekoći zemljinog sadržaja, odmaram se. U pjevu cvjetnog maja, u pjevu cvjetnog maja, grijem se. U gnušanju svojih sanja, u gnušanju suhog granja, umivam se, u ognju vječitog zdanja, u ognju vražjeg tkanja, mučim se. U životu bez kajanja, u životu bez karanja, gorim, izgaram, iščezavam i nestajem.

O ČOVJEKU

Kako je teško biti čovjek, kako je teško imati lice u oluji vjetrova! i držati grumen uzoritosti i časti u ruci vremena. O, kako je teško biti čovjekom u svijetu pomame, grijeha i strasti! Groza i jeza, sestre su po bljutavoj vezi krvi; a ljubav sužanj pod jarmom bujice strahota, grjehota, ubojstava i bludi. Kako je teško imati junačke grudi, i nositi križ, ćudljivo otajstvo pravde i mira. O kako je teško svinuti koljena i pokloniti se čistoći duše. Biti čovjek u dubini duše, znači ljubiti zvijezde, ljubiti plavo nebo…

SUDBINA

Bratac bratcu otimlje koricu kruha, bijedna djeca skupljaju zrna kiše, da bi oprala dušu od zadaha zla i boli, da bi suzama svevišnje sile nasitila bijedno srce svoje . Siromaština gladnih očiju iz mraka viri, a grijeh podbuhlih obraza šulja se ulicama obzidana grada. Hara kuga i kolera novoga doba i lešinari se međusobom kolju za komad strvine, čupaju si perje. Psi laju, a karavana nema, sve je propalo u zemlju; vjeđe svijeta zatvorile su se zauvijek. Crni gavrani prodorno grakću  i nose crni nadgrobni kamen; svijet se otrovao zavišću…

DINARO

Dinaro, majko planino! Kotare djedovino mila tvoja bol me probi žmarkom grguravim kao tvrdi kamen i oštri zrak besane sanje. Bježim u gorje gdje je život krut, gdje je kob zakon, zakonska sudbina, gdje vlada kamen, gdje su putovi dugi. Bježim u tebe, u grob bez cvijeća i svijeća, bez riječi. Volim!! tvoje tvrdo srce što sušta je zbilja, volim svoj humak kamena tvrda.   Blistaju žege, nestale su rijeke, nestala su biserna jezera, a stijena žeđa, suha grdna stijena. I samo jedan kap rose s tvoga čela, kora kruha,…

ZAGROBNI KAMEN

Ovaj kamen nosi moje ime, ime pepela i praha što ga vjetar prosu po borama namrgođenog lica zemlje. On je bio tu od početka svijeta, prije mene, prije mojih otaca, djedova, pradjedova. U njemu mi sva milina, sva punina i pisana riječ sudbine.   Ovaj kamen nosi moje ime, moju dušu, sjenku snova, sanak sjenke. Živio sam u tom kutku svemira, u toj paloj zvijezdi mramornog srca i sricao slova za buduće naraštaje, riječ za dušu i epitaf za putnika progonjena. Bio je progonjen od hramova, sinagoga, džamija i crkava…

PORUŠENI GRAD

Živim na zidovima porušena grada; oko mene srebrno more zvijezda (mrak). Riječ budućnosti, trula je u samoj sadašnjosti, nosim masku prolaznika, tuđinca. Lice mjeseca, zamutilo se u mutnoj vodi, luč sunca je ugasla, pjev ptica utihnuo. Samo srce moćno kuca; pjev tog golemog gonga, nadglasava misli Kneza mira. Ja želim samo bijeg preko rijeke Smrti, ja želim malo mira.   I sve su to samo maske, sve su to varke skrivene u ždrijelu vraga. Svi pijani Platoni, Sokrati i Aristoteli, bulazne u grobu velike misli svoje. Svijet je scena gluposti…

U VJETRU SE SPOZNAJU ŽIVE DUŠE

U vjetru se spoznaju žive duše i mrtvi što gaje želju (imaju čar) u vjetri se kvase suze ljubavnika i prosipa prah srca slomljena. Vjetar dahće za vratom putnika i drug mu je u nevolji i slobodi, dok ima vjetra, bit će i sudbine i vrijeme će teći u smjeru vjetrove duše. Vjetar svira melodiju duše. Duh je vjetar što pleše s maestralom i razara gradove s burom. Vjetar piri i češlja zvijezde i nebeska tijela, vjetar struji i dahće! kao vrabac na žici đipka i mjerka žive ljude i…

RUKA PROZIRNOSTI

Neka nevidljiva ruka kao čarobnik prošlost oživljava, taj turobni pogled na stara desetljeća, na stare pragove. Ta dugotrajna jeka što prošlost oživljava, sadašnjost budi, budućnost približava srcu, otkriva života dah djeteta. Ruka nevidljiva što upravlja pokretom čina, ruka je blagoslova što dijeli korisne mise; ruka što liječi od boli i rana, ta vidovita ruka što polaže melem na čela, rijeka je što se vraća na izvor toka. U njoj su trzaji mrtvaca, tetive vremena, oprosti i milostrđa.   Ruka prozirnosti sanja je putokaz vremena, ruka trojstva vremena, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti.…

TKANJA ŽIVOTA

Kako život može biti lijep, kada ga tkaju vile nitima lanene kose. Kako život može biti slijep i težak ždrijeb kada ga kuju vrazi na nakovnju pakla. Nebo, nebo je previsoko, pakao, pakao je preduboko, da bismo ih mogli srcem tači, kao što ni gola ruka ne dotiče primamljiv sjaj zvijezda. Život, život, prožet je kapljicama neba, vatrenim jezicima pakla. Život?! gemišt je dvaju svjetova, svijeta dobrog što ga tkaju vile, zlog što ga kuju vrazi.

BISTRI POTOCI SUZA

Bistri potoci suza što noćima su natapali uzglavlje  mekanog jastuka od svile,  baršunasta pera bajkovite davne prošlosti, kada zazivao sam muze i satire, sad sljevaju se u rijeke goruće magme, u bolno srce što riče i stenje pod jarmom muke i bodljike života. Bistri potoci suza, prestali su teči, kada srce obuze sjeta i nikne mladica crne sreće u skutu bijelog platna duše. Ja nemam više ni kapi čiste suze, ja nemam više biser ni ljusku školjke u kojoj se rađa biser, ja nemam!! radost od dijamanta i vredniju od…

DUŠOUBOJICA

O ubojico duše, O ubojico duše! vraćaš se k meni kao jeka, kroz gore moga hlada. O prokleti uzničaru, o prokleti žbiru, što mi živo srce osudiš, odveži mi okove sa zapešća i vrata. Trudan radnik i poštena duša što mrve praha pod skutom svemirske crne plahte skuplja, lišen je slobode, lišen je svega što duši prije i godi. O ubojico duše, o ubojico duše! izgubljena sam uspomena što pati i pita se gdje je otac, stric, djed i mati. Crvić sam bez zuba što siše ulje, ulje za viteška…