Jesam li ja samo razmazeno deriste kojem ovaj zivot ne ide bas od ruke?! Ili su moje muke od propacenih godina ostavile traga na dusi satkanoj od zlatnih, svjetlucavih niti. Nikad nisam bila od onih koji sazaljevaju sami sebe, to mi je mizerno, biti toliko slab da kunes Boga i ljude sto ti sve nije…


Danas nesto nisam bila svoja, sva nervozna, napeta, u grcu..padoh na postekiju i osjetih neobicnije od neobicnog, dirljivije od dirljivog, olaksanje koje Bog daruje onima koje voli…osjetih da se meleci/andjeli mole sa mnom..mnostvo ih a svi u redovima, u bijelom, tihi i nenametljivi, svako u svom sastanku sa Bogom..osjetih momentalno olaksanje svih onih naboja koje…


Zelim biti lagana i lagodna poput leptira koji zivi samo jedan dan. Vjerovatno je ta spoznaja o smrtnosti vazna da bi se fokusiralo na Zivot! Samo ljubav, osmjesi, osjecaj upotpunjenosti i smiraj. Kao zalazak sunca, kad se pomjesaju narandzasta sa crvenom pa zuta kugla u sredini, sve je perfektno u prirodi. Svaki listic ima svoje…


“Sve je to nekako blesavo!”, rece ona, “Sta?!”, upitao on. “Pa zivot, sav taj prokleti ciklus rodjenja, odrastanja, umiranja, kakva sharada!” “Sve je neko natjecanje, ko ce imati vise, izgledati bolje, sva ta pakost i sumnja medju ljudima, nema svrhe. Ironija je biti rodjen i odrastati kao siromah, zamisli! Zeljeti “konje vrane” a imati zeca…


Strah ti je, prijatelju, kao lavina…pocinje od nemira, podrhtavanja pa se obrusi nad tobom i preplavi sva osjetila…”kao okovan strahom”, kazu, takav je i osjecaj; okovan, zarobljen, paralizovan…vecinom je strah posljedica teskih i turobnih misli, koje se roje po nasim glavama i dovoljno je samo da se sjetis rata, onog koji si dozivio na svojoj…


Orunjena zivotnim nedacama, kao neka stijena o koju se tuku vali, orunjena i ostecena udarcima zivota, mozda i isklesana istim…oznacena da sam ja-ja, obiljezena da sam tudja, necija, nicija…obezglavljeno srljam kroz zivot, nesebecino dajem sebe, volim koga srce voli i pronalazim sebe u pitkim vodama poezije, ceznem za rajskim vratima, dusevnim mirom, za njime…nosim sjetu…


Stigao je i dragi bajram u moje srce, uselio se tu da me pocasti baklavom i hurmasicama, kao majka moja nekada u nasoj Dubici, samo su staze kuci odvec zavejane i majke vise nema a nema ni oca mog milostivog. Bajram je sada samo sjecanje na kandilje, lepinje, pirijan, na sva nasa stara bosanka jela,…


Andjeo moj…on meni dodje u snove, srcu drag lik, obasjan iskrenoscu i blagoscu..poput oca…Dodje on meni i ne razdvaja nas vrijeme niti okeani , ne razdvajaju nas prohujale godine niti sumorne bore sredovjecnih ljudi… Sve miruje, sve je obiljezeno njegovim velicanstvenim prisustvom…On se smjeska na mene i zelene oci se smjeskaju. Sve je stalo samo…


Emotivno mrtvi ljudi, nemaju sluha za slabije, gaze preko tvog lesa jer “para kazuje” i ti si stranac vjecni u zemlji gdje je “nesto trulo i bolesno”, bez ikog svog osjecas jezu svakodnevnice koja te gusi iz dana u dan…Osjecas da te “brat” tvoj ne razumije, vremena guse i njega, tudjina i ono “od viska…


Nisam ja drugacija od vas “gospodo”! Ja sam samo lisena mrznje i gramzivosti, ja sam celjade u majcinom krilu, kojem vi odredjujete buducnost. Ja sam obogacena svim onim sto vi nikad necete posjedovati, ja sam rodna zemlja, ja sam cvijet poljski. Ubraste me, cisto onako da biste me bacili u mulj, “gospodo”. Zaboravili ste da…


Nije lako osjecati sve oko sebe, duplo vise od drugih ljudi. Sta stoji iza necijih rijeci, pogleda. Nisam ja vidovita ili ako jesam onda je to Boziji dar. Moji snovi se ostvaruju pa im pridajem veliki znacaj. I neko vece sam sanjala tatu, znala sam da je dosao da se pomolim za njega, sve je…


Sta znaci biti strijelac?! Emotivan i strastven, spreman uvjek ruku pruziti svakom ko je u nevolji, uvjek u potrazi za boljim sutra, za ljubavlju, duhovnosti….slobodan duh, nevezan ovozemaljskim…zeljan avanture i entuzijasta on vjecito plovi morima u potrazi za necim sto mu dusa nalaze…Dubok, duhovan i stabilan on svoj cilj trazi i pusta da ga intuicija…


Nema me….samo se nazire moja sjena kad prolazim ulicom, sva onako nedostizna, nakicena, namirisana…ljudi gledaju kroz njihov ego pozude i pakosti…a mene je vec odavno progutao moj ego i moji kompleksi pokondirene tikve…i krecem se sa stilom, kao macka na vrucem limenom krovu, krecem se kako bi moj ego progutao njihov…kako bi bila iznad i…


Ponizena a cista kao sunce na nebesima, cista od ovog svijeta, duboko razocarana ljudskim prokletstvom i borbom za prevlast, u svijetu bez svijesti, koracam ka Njemu, jer on jedini zna cemu sve ovo, cemu sva ova bol i gubitak svega…kazu da moras sve izgubiti da bi pronasao onog pravog, istinskog sebe…oslobadjam se ovozemaljskih okova, put…


Na koju god stranu se okrenem sve je sarada, ucestvujem u cirkusu sopstvenog zivota i osjecam se kao medvjed koji mora igrati ulogu koja mu je data..Ljudi me posmatraju onako bez emocija, kao da ce podjeliti osmjeh sa mnom, no na njihovim licima umjesto osmjeha grimase. Nema tu duhovnosti, sve je maska, gdje god zagrabim…


Toliko toga bi mogla reci o njemu, toliko ljubavi koja ne staje u jedan stih, koja nije skromna u davanju, koja daje sve i sve sa sobom nosi. Bojim se susreta sa njim, iako zivim za taj dan kada ce moje zelene oci sresti toplinu njegovih zelenih ociju, i moja dusa ponovo zaspati u njegovoj….


“Sta je to genocid”?!, upitase me onako kao usput… kao nebitno im, kao ne boli ih… meni je bolna sama pomisao na unistavanje jednog naroda a posebno moga, jer svi mi bosanci i hercegovci smo Srebrenica, svi smo ozalosceni onoga dana kad svijet nije reagovao jer ga ne interesuje, kad se cuo samo jecaj majki…


Svi pravi prijatelji se upoznaju od djetinjstva, valjda su to ti temelji poznanstava iskrenih, nevinih… valjda smo sada samo obrisi one djece koja smo nekad bili, zivot nas je mjenjao u neke nakazne figure, omudrio nas, okrutio nas , i sad smo neke osakacene verzije one divne djece, onih sirokih ociju u iscekivanju sladoleda kod…


Zubori jos nasa Una ali danas prica neke nove price, price novih narastaja, a sjecam se kad je nosila nase price kao svoje ciste kapljice i sva onako bljestava, ledena i cista prelijevala se po nasim tjelima i umivala duse nase…i kad se pokvasis u njoj, nije vise bila tako hladna, kao da se privikavala…


Kako bi udobno bilo sakriti se u stihu, onako se skupiti i uzivati u iscekivanju dok te/se neko pronalazi, ili se prosuti po tom istom stihu, kao kisa, uflekati ga suzama, osjetiti svaku emociju, iskreno, bez ustezanja… Uci duboko stazama stiha, setati kao alejom kestenova i uzivati u tihom povjetarcu ljetne veceri, ili pak oslusnuti…


Kako su rijeci postale prazne, kao i oni sto ih izgovaraju, cak i one velike rijeci kao ;ljubav, hrabrost, milost, dobrota, prijateljstvo, ne daju onaj isti eho kao nekada, ne lomi se u dusi kad ti neko kaze da te voli, jer je pozadina i srz te rijeci kao kost u grlu, neiskrena, osmishljena i…


Ljubav je njegovo tamno oko koje te gleda na poseban nacin; kao da ces isceznuti svakog trena a ono te veze iskricama svojim, osjecaj je jedinstven, cist i dubok, kao nasa Una u ljetnjoj predveceri, kao pjesma o neispunjenoj ljubavi… I njegovi pokreti su ljubav, ushicenost u razgovoru s tobom, zagrljaj mek kao oblacak, osjecaj…


Ja i ti, postojimo li?! Ili smo samo obrisi, sjene stvari oko nas… mozda nas je donijela roda ili smo iz paukove mreze nekako nasli spas?! Znam sad; izbacila nas obala poslije oluje, nas brodolom je trajao kratko kao i status nase veze, i sad se trazimo u skoljkama zaborava, zavirujemo u neke tajne kalendare,…


Indvendigt Jeg skriver, jeg skriger indvendigt… Jeg lever, jeg elsker indvendigt… Hvem har skjult hele verden af mig?! Kan jeg ikke længere se dig?! Du er blevet opløst i mit hjertets blød… Iznutra Ja pishem, ja vrishtim Iznutra… Ja zhivim, ja volim Iznutra… Ko je sakrio cjeli svijet od mene?! Zar te vishe nemogu vidjeti?!…


Postoji milion osmjeha, svaki ima svoju prichu.. Neki su satkani iz nade, neki iz vjere , neki iz  ljubavi a neki chak iz oholosti i mrzhnje… Oni shto su satkani od nade su blagi, chekaju s strpljenjem svoj trenutak da se vinu i postanu gromoglasni…Svi nosimo osmjeh nade…za nekog ili neshto… Za sutra, za buducnost,…