Pada kiša. Podižem lice ka nebu. Neću da otvorim kišobran! Tvrdoglava sam – želim da se kapi kiše stope sa mojim suzama. Budalasta sam – nebo i ja u kapima kišnih suza. Romantična sam – i tako sve dok mi od kiše nisu počele iskakati bubuljice po licu.


Stojim nasred groblja: sama, puštene kose i bosa. U crnoj providnoj spavačici – nije me stid, mrtvi me dobro znaju. Jači su od mene. Slušaju kako vičem na mjesec – oni to znaju, svaki sa svojim prašnjavim kamenom. Zovu me k sebi – dosadile su im moje jadikovke. – Opipavam bilo – srce i dalje…


  Znaš da ja sam ta žena. Sva u crnom. Groblje tvojih strahova. Moje lice je mršavo i blijedo. Obrazi upali. Rubovi mojih usana krvavi su. Na rukama je blato. Pod noktima crvi. Sa mojih trepavica kapa sok divljih kupina. Među grudima čuvam obezglavljenog goluba. Lagati, lagati, ne znam. Umorna sam. Opasna. Prokleta.   Znaš…


  Kažeš mi da će se to desiti ovdje. Za mladog mjeseca. Moje umiranje.   Pokušavaš dotaći me, prstom upireš u modre mrlje na mojim bedrima, tragove oslabljenog tijela, predskazanja bola. Kažeš mi da sam ničija, jezikom prelaziš preko oštrih linija mojih kukova, crtaš vatrene kružnice, predskazanja krika.   Ne podnosim svjetlost. Pljuvačkom gasiš svijeću….