neobično i slatko, doživljaj sjajan na trenutak bljesne i zatvori latice svoje   tko me to trepavicama po obrazu dira i smiješkom mi lice uznemirava   tko me želi u svojoj blizini, u susretu novom, slatkom, TKO?


me dlanom obuhvati i nasmij se, onako od srca – nježno kao uvijek što si znao, nježno me pogledaj i nasmiješi se, ne daj noći da odnese tvoj dlan od mene!


Kako u smiraju dana u čudesnoj raskoši crvene večeri u raspukloj usni predvečerja vidjeti tvoje zaljubljene oči, osjetiti tvoj miris, tvoj korak doživjeti sasvim tihu radost? Kako?


i vjetru, kamenu i rijeci i vodi i vatri o mojoj hrvatskoj riječi o prilici kako zboriti besjediti na tronošcu od pjene morske i vlati trave hrvatske i oblaka hrvatskoga neba i vike djece moje hrvatske


duboko zasjela, zarekla se, neće odustati, neće trepnuti ni zadrhtati. Tišina nanosi bol, u koraku teško, na dlanu raskrvavljeno od stiska… …tišine…