Pogledom na tebe, razum mi se splete. Riječi na usta ne izlaze, pravi smisao zaobilaze. Nelagoda me obara, srce sve više ubrzava.


Mi, poznavali smo se. Prošlost govori. Duše srodne, poznate kao takve, ljubili smo se bez oklopa gorčine inata. Što dogodi se, da upravo toga ne sjeti se osjećaj taj, koji držao je nas. Zar je sve izgubljeno? Zar ne osjetiš da ga više nema? Ti razumio si me, osjećao si me. Onako nevino svaka riječ…