poželiš li ikad papir blijedi da oživi i šuštavost njegova prisna da omota se oko tebe u daljini putevi neki poznati ljudi neki poznati iz nekih starih filmova kojima se ne možeš sjetiti imena a u prolazu te pozdravljaju poželiš li ikad riječi svoje utopiti i da ponovno se rodiš staklenih očiju kao iz sna…


stotinama već puta prođoh kroz isti ovaj promukli park pomalo je tužno zaboravljeni kišobran poput izblijedjela osmijeha ostavljen na ogradi lice bjelasa mu se na mekom svjetlu nekih starijih lampi hladni prsti što miluju hrapavu kožu okolna drveća sa sjetom i nekom tihom čežnjom neka jača svjetla u daljini i bliži otkucaj zvona kao srca…


tisućama puta odlelujah na krilima jesenjeg golog daha i noći što tek dopola sjaji jedva rascvala tek dovoljno trunku dovoljno da me samoća uštine duboko u pluća a ovaj grad pun prikaza tvorevina umova začaranih sjenama a zapravo grad sazdan od riječi i sitničavih mojih očiju i starih starih otisaka kiše a ako ti se…


u noći bez mjesečine prošetaj ruke naše zamrznutim kanalima i ledom ih ujedini nježno neprimjetno a zauvijek ne bi li se svi dodiri naši ostvarili duša će moja u nebesa uzletjeti poput zvuka sretna i bezbrižna i zaigrana u nama u tihoj noći možda se združiti s onim nevidljivim mjesecom čašom bjeline lepršave što potajice…


poteci žilama mojim i razbudi boju u njima zglobovima u kojima tek nazire se sva riječna ljepota sazdana od šljunka ugibljivog i lipovih sjena pričljivih i tek napola vidljivih takvim tekućim prstima prođi mi kroz kosu i ostavi u njoj svoj miris lako opor i s natruhom tek ranovečernjeg vjetra gipkim me brzacima povedi i…