kad bih mogla barem otpustiti svoju kompliciranu dobrotu osjećala bih svijet drugačijim bojama nego sada bila bih uvijek shvaćena na pravi način i birala riječi toplije i nježnije za poneko zatvoreno biće nagluho od tegoba života   ovako mi ostaje tek blijedjeti u neshvaćenosti kuće koja sanja vedrije dane bez koprene crnih vrana i ovih dosadnih…


  Sivilom se bojim i tražim bljeskove vječnosti gdje ste zlatne minute djetinjstva moga zaustavite me tamo gdje kiše lijevale su ….negdje sam ostala stajati sama i kiša me prala….. a suze su isprane u tišini zaborava pod lipom divovskoga rasta ona zaklanjala pogled je zaigranoj djeci i pružala sjenu prozorima kućnim, a utjehu nekima…


  u lelujavoj noći emotivnog plača režeš me tupo svojim oružjem iako te nema odavno već ovdje neka plaha sjenka još uvijek prisvaja svoj ples pod maskama izranja iz mene bolna rijeka nekog ponosa ostalog bez zraka vapim svježi lahor i boju karamela jer ne želim biti tako smireno slaba ne želim znati tvoje ucrtane…


Zelenilom se kupaju mirisi lipova cvijeta, tragom utabanih staza puteljak vijuga, razlijevaju se sočnosti kupinova ploda, dok borovi pričaju zaboravljenu priču.   Nebom se razliježe sparina sivog oblaka, tijelo mi postaje jedna senzibilna toplina čineći me grozničavo krhkom i snenom, dok dažd se spaja sa osunčanim nebom.   Zagrli me u trenutku suncem obasjanu, zapleši…


U glavi se bude nasrnule vibracije eno ih,  zlate se u besanoj noći zime kad se razmišljalo o utezima teškim u plavičasto jutro bezimeno.   Odluke o nepodnošljivoj lakoći sebe u ljubičastilu ametista su nikle, putokaz su bile za pronalaskom duše tako prividno uravnotežene.   Svemir nas je spojio u fantaziji slobode, u putovanju energija…


Iznenada, osjetih  korake njegove krotke iskradaju se iz moga svijeta, šuljaju se polako, izlaze na čistinu duše i traže pravi smjer za skrenuti lijevo ili desno.   Intuitivno, njihovo unutarnje čulo ih vodi tamo gdje su prebivali često nekome tko ih odavno čezne, čekajući pravi trenutak za početak nečega svježeg, prividno snažnog i čvrstog.  …


ODLAZAK

Ostavi me uranovskom snagom kao što si ušetao u moj život jedno neobično popodne uz odjeke zvona za večernju misu.   Neka jesenja kiša spere tragove naših riječi u smiraje dana kad si filozofski tragao za komadićima bića nježno-ozbiljnih godina.   Hipotetske vizije u naletima strasti zapiši negdje u budućnosti neka nas čekaju tamo gdje…


Tišinom mi se obraćaš koja prerasta u šutnju, u srž problema navraćaš otklanjajući pomutnju.   Trenutke mirom prožete blagoslovima ispunjavaš, da me mudrostima posjete svoje izaslanike pošiljaš.   Tješiš me u nemirima posjekotine mi vidaš, ispunjavaš me darovima koprenu s očiju mi skidaš.   Toplinom me obasipaš opraštajući mi grijehove, nove puteve mi otvaraš sluteći…


Oronulo nebo kao da plače nad svom skupljenom težinom života, iscjeljuje se, čisti i skuplja snagu za  nove izazove, prilike i doba.   Nikad ne znaš kada će zaplakati jer iskrena tuga samo čeka čas da iziđe iz kolotečine života izlije se i potom, povisi svoj glas.   Kroz grmljavine tutanj ori se potisnuti bijes,…


Odvažno snažno korača ulicama uzdignuta čela, mirisave kose, usne boje vina  naspram lica blijeda ističu se  – k’o da nekome prkose.   Nije ju briga što vrijeme odmiče, ONA  je kameleon boja varljivih, jezika dugog kojeg vješto skriva upijajući život očiju je sanjivih.   Bisernoga sjaja što ga vješto čuva iz grudiju će dati staklo…


Kad očekivanja postanu naga još drhti na rubu ponora nada i zamišlja čudo u tišini bez mira.   Kad srce izdajica popusti olako i suza iz oka postane preslana, možda konačno shvatim da ljudi nisu kakvima se čine jer maska je uvijek bojama premazana i ljubaznosti se hine.   U tome besmislu postajem prejaka stavljajući…


Uz zvuke madrigala i frotole, renesansni se duh uvlači  u sve moje pore i nesvjesno postadoh zatočenicom jednog minulog vremena.   Razigrani pajaci – homo univerzalisi svoga doba raskalašeno poskakuju uz tron gospoje koraljem okićene, rumene joj usne arhajskoga smiješka od koprivinog vina opojne, a kosa od svile  u vijenac spletena.   Haljina bijela urešena…


U djetinjoj naivnosti čekam post scriptum kao kandiranu crvenu trešnju na vrhu kolača sa šlagom. Dvadeset deveti dan je mjeseca na izmaku ljeta, kad je prazna šutnja zamijenila mjesto glagoljivoj rečenici koja se napajala svojim gejzirom. Puding od vanilije posut čokoladnim mrvicama hladi se na stolu, jesenska lampa u svome je kutu, ura otkucava minuli…


Toplina sivog ognjišta, kroz prozor iskri kiša jesenja, ja sama s tobom zaogrnuta drvenkastim plaštem mošusne vanilije i gorkoga badema, slušam riječi anđela – Sve je upravo onako kako mora biti- oko nas  himnička glazbala, zbor anđela slavi pobjedonosan spoj konačno ispravno donesenih odluka. Od puderastih nota boje fuksije ostajemo svezani nevidljivim čvorovima – To…


Moje su misli krhke poput staklenih perla, razasute po ulaštenom podu. Čekaju Tebe, Isuse, da ih skupiš i odvedeš u papinsku kućnu kapelu. Ondje će zadivljeno promatrati Rubensove freske Tvoga bičevanja.   Udarci olovna noža zabijeni u leđa Tvoja, probadaju srce moje i čine ga ranjivim poput Ahilove pete. Ostat će zauvijek zabilježeni u meni…


Ako točno nešto kažeš – pogrešno je. Ako jako nešto želiš – beznadno je. Ako ideš protiv sebe – gubiš se u mraku.   Idilično je ostati ovdje gdje jesi: sa zelenim pješčanikom u ruci promatrati veličinu Jupitera i ostati zatočenikom svoga vremena


Dotaknuo si mi dušu – kada si mi  pružio ruku u snijegu Dotaknuo si mi dušu – kada si pričao o ljubavi prema svome djedu Dotaknuo si mi dušu – kada si me dopratio do kućnih vrata Dotaknuo si mi dušu – kada sam vidjela koliko se žrtvuješ za brata Dotaknuo si mi dušu –…


  Uzemljit ću se jednom kad svijet postane poveznica bezbrojnih električnih vodova koji svojim nabojem čine elektrošok.   Pustit ću da me napola besciljna energija vodi od pola + do pola – s padom napona na trošilu i razgraništem ideja.   Isključit ću prekidač i pod naponom spojiti žice crvenu i plavu i moja će…


Pozovi me na čaj:   osvježit ćemo zaspale uspomene osluškivati riječi neizgovorene   otpustit ćemo fobične strahove odagnati sizifovske napore   ohladit ćemo strasti kreativne otjerati misli negativne   otpustit ćemo bitke započete odlijepiti stranice polunačete   odlutat ćemo daleko od zrcalne stvarnosti ohrabriti duh da počne iscijeljen rasti     Još me nisi pozvao?…


Krug –  vječna omča koja nas steže i vrti unedogled naših opcija i želja.   Prošlost – tek slijed staza koje vode uvijek istim putem kojim smo već prošli.   Ljubav – učenje kroz iznova ponovljene zaboravljene lekcije davno naučenog gradiva.   Opomena – glas straha koji se javlja uvijek kada okrenemo leđa postojanoj sreći….


Prevladali alter – ego ostavlja prazninu u ljubavnosti naših bića osuđenih na simboliku magičnog broja koji nas lomi kroz kolo života.   Predodređeni za šutnju duhovnosti tragamo za lavovskom snagom koja će ukrotiti beskompromisnu analizu izgovorenih riječi dok traje borba cerebruma i Anahate.   Razdvojeni u suptilnoj energiji svojih uvjerenja ostajemo uskraćeni za treptaje nježnosti…


Dvostruka snaga Sunca, destruktivna sila Mjeseca, neraskidiv su spoj lahora i nemirna vala.   Rogata se Venera hedonistički smiješi u opoziciji s detektivskim Jupiterom koji grli estetske pravednike – Marsa i Saturna.   Kad se u tome spoju doda glagoljivi Merkur, streličarski Neptun i Uran, ova Prozerpina ne može biti ugrabljena čak ni od pravedenog…


Osjećaji slutnje dolaze kao svjetlosne aure pred migrenu. – Melankoliji mjesta nema, racionalna smo bića – rekao je jednom, a neumoljivo vrijeme učinilo je svoje.   U neshvaćenoj misiji izazvao je intertekstualne mijene: nadahnuće treptanja u svijetu veličinu unutarnjeg sjaja toplinu hladnog pogleda preobraženje sivila u nebeski kolorit duge koja će  svojom optičkom varkom stvoriti…