R kao…

Rasuta… po oblacima sjećanja po dječjim spomenarima, šarenim slikovnicama. Razlivena… po bijelom papiru želja kao tinta vremena nikad potrošena, uvijek ponovo napisana. Rastrgana… poput perja bijelog jastuka skrivajući vilenjačke snove bez svršetaka. Raspršena… bojama istinske sreće kao neba dalekog,  stvarnog. Razlomljena… među sitne smaragde pijeska u odsjaju zelene oaze života. Razapeta… između sna i snova, između svitanja i…


Ne znam živjeti neizgovorene riječi, nedovršene misli, ne znam te Možda voljeti ili samo Ponekad ljubiti… Ne znam put do nigdje isklesan u nekim pritokama suza, ne poznajem staze bez mirisa maslačaka, bez škripe šumskih uzdaha… Ne znam ne gledati samo očima niti preživljavati od zalogaja snova, gutljaja istine… Ne znam ničega se ne bojati,…


Smrvi me u još jedan oprosti onako eruptivno klišeiziran prepun suhih sagorljivih izgovora pepela riječi ispod kojih je još jedno dno.   Podsjeti me kako sam u trnju stajala bosa kad propupala je magika trenutka, kad se Možda nazvalo drugim imenom, imenom Konačnosti.   Nemoj da ti promakne smrzotina na staklu mog pogleda ni trag…


Izgužvala se stvarnost u koverti bez biljega, uvukla u treptaj oka, zagazila duboko u pijesak strepnje. Nije bilo dovoljno htijenja za razgrtanje jeseni u očima. Zalutale su čežnje u krive riječi tražeći razloge za imati i neimati. U oblutku tražim more,vjetrove, rezbarim ime na leđa vremena. Ne budim se noću jer, ni ne spavam baš,…


Jednom kada se pod kamene lukove mostova sakriju od mene sve lađe sudbine pa se usidre u toplom baršunu mahovine, gdje miriše vrijeme na nabujale rijeke, na tiho šuštanje starih vrbika i igru žubora što poskakuje prema suncu.   Možda i onda  kada na mene zaborave zore rasplesane u ranim pjesmama pijetlova i kad se…


Šapatom skriveni u tihe noćne ure, bez traga sovina huka ili krika ptice lutalice, predani željama kao kočijama vijekova u topotu zvjezdanog praha i tople tame neke žedne osame…   Ovijeni milijunima pitkih slučajnosti što nose života bistri glas kojeg čujemo da šušti u zatišju vjetrova dok slušamo tišinu kako zijeva, mjesec što nakrivljen pospano…


ukradi vremenu trenutak ili dva i smjesti ga u neki zaboravljeni stisak ruke, baš tamo na izlizani pločnik između dva koraka ili ispod vjeđa na toplom ljetnom pljusku…     a onda zakotrljaj kap vrele suze sa obraza u klupko svih zapletenih riječi životnih tračnica što činile su skretanja, ispod i iznad sunca, tamo gdje…


Kad ostaviš me ovako sklupčanu u čekanju da brojim zvijezde u nekim prošlim noćima i pletem puteve misli do tebe … znaš li uopće kako je udahnuti pepeo tvoga odlaska i kako je ostati pred zaključanim vratima dok me miris tame sustiže svakim novim treptajem?   Možda ipak lađe trebaju ostati usidrene u snovima jer…


Noćas bi se mogle zvijezde rasplakati mrakom, vrijeme bi se moglo zgužvati u maramicu, natopiti usahle bunare svijesti.   Snovi bi mogli saviti svoje gnijezdo u toplini nekog drugog  jastuka, meni više ne trebaju, moj lik više ne poznaju.   U ruševinama slanih tuga tražim izlaz, tumaram  nepreglednim maglama, ne snalazim se u ovim košmarima…


Na strunama vjetra nosim ti glas ljubavi vječne, oblakom umotane, našim daljinama povezane. Na mostu čežnje čekam tvoj šapat u cvatu dodira,  u pjeni  usnule rijeke i riječi od snova meke.  A kad se novo sunce opet rodi i ja ću doći sa prvom zrakom ljepote usnama ti nahraniti pohote.  Tad ispruži ruke osvitu u…


U drhtućem dlanu držim vjetar, treperećim glasom ovijam strahove, istina se još uvijek svjetluca na obrazima, tišina se istopila u ranama budnih sjena, nestajemo u jednom šarenom akvarelu stvarnosti plutajući po površini usuda.   Na prozor mi kuca čekanje, smiješi se svojim srebrnim osmijehom, nestrpljenje dogorjeva svakim znamenom, svakim zveketom ludila…   Ne, nisam zalutala…


Dok se šuljaš po oštrici strpljenja ne biraš riječi na rastanku, niti čekaš vlak da nestane iz odsjaja pogleda.   Ispituješ li ti to moju osamu, a dala sam u zalog razbacane strepnje?   Rušiš li još makete naših snova dok nesanica kao razvratnica boli?   No, isklijat će usud na tlu neminovnosti i uvenut…


Vreli trenutci redaju se kao ptice na žici u proljetnom jutru požude. Niz vrat mi se cijedi sudbina tvojih dodira i udišem te kapima užitaka koje razgrćeš po meni lagano, da ne probudiš suze koje drijemaju. Znam, brige smo utkali ispod obrva, a  strahove ostavili da nakon brodoloma znatiželje plutaju kao naplavine oceanima istine. I…


Predugo poznajem noć da ne bih joj suze s mjeseca u vrč tišine skupila i dopustila neka poteku kao slap onim već utabanim potocima mjesečine jer tješila me ona svojim mrakom i tajnama, ćukom što doziva i glasno poziva… mir! Ovila me sjenama kao majčinska briga dječji plač, ispunila me zvijezdama u namrklijim kutovima duše,…


Možda previše su rastrgani moji oblaci da bi mogli postati raslinje novih putokaza i možda iscurilo je čekanje kao posljednja kap ambrozijskog užitka, možda nejaki su mornari na mojim lađama da drže jedro nategnutim dok prijete ralje olujnog vremena koje guta nemilice svako žilavo sjeme početka, možda trebam skočiti s mosta uzdaha u žednu rijeku…


Taj dan…   kad utihnu svi zvukovi osim ritma našeg postojanja sletjet će nebeska želja da ostvari svoj san, raspuknut će se zore zlatnim rubovima jutra, a noć će svojim usudom rasplamsati dan.   Taj dan…   probudit ćemo uljuljane trave rosom naših kapi dok vjetrovi će vrbama podariti kosu, razlit će se svaka misao…


treba mi most koji će prijeći moje rijeke treba mi uspavanka vjetra u kosi treba mi šapat umirućih zvijezda treba mi san u zarobljen u šaci treba mi neispjevana zebnja istine treba mi ljubav u korijenu pogleda treba mi pitomost vremena treba mi pregažena ucviljena laž i neka dugačka lađa što neće zapeti u blatnjavim…


I znam da nećeš doći moje usne slašću nazvati, tek slutnjom o njihovoj magičnosti ogrnut ćeš svoje sanje.   Sva nježnost baršuna ostat će tu, u nedotaknutim kazaljkama, među prstima jutra duboko skrivena, prvim umivanjem isprana.   Pod trijemom zablude zaplakat će moji neraščešljani drhtaji i glasnim fanfarama najavljivati zaborav koji zatajit će pred uspomenama….


Rasuta… po oblacima sjećanja po dječjim spomenarima i šarenim slikovnicama.   Razlivena… po bijelom papiru želja kao tinta vremena nikad potrošena, uvijek ponovo napisana.   Rastrgana… kao meki pernati jastuk koji skriva vilenjačke snove u kojima ne postoje završetci.   Raspršena… u bojama istinske sreće i neba dalekog, ali stvarnog.   Razlomljena… u sitna zrna…


Čuj me, srce moje, posve tiho zborim da ne budim ono što smrznuto drijema iako na ognju svojih snova gorim i jednom će vjetar šapnut da me nema.   Sve što tebi dadoh, sve bokore cvjetne svaki uzdah duše, svaki korak puta ostale su na tvom srcu stope sjetne daleko od moje sjene koja luta….


Previše su mokre staze da bi me obećao suncu i premalo se zvijezda noćas vidi da ucrtaš me u svoje sazviježđe. Pusti još ovaj vodopad bezbrižnosti da isteče jer ne može se pronaći miris žutih jaglaca u kapima otapajuće ledenice. Možda zaustavit će se vjetrovi u bljesku mojih očiju i zaspat će daleki vidici usamljenih…


Potraži me u kišama sunčanih oblaka tamo gdje su duge već izblijedjele i magle se sakrile u mokru travu na proplanku tuge.   Donesi mi zoru kao buket raznobojnih snova da u prvim svjetlima grada zagrlim nespokoj kojim nacrtano je jutro iznad nas.   I ponekad… samo sklopi oči, pa me poljubi okusom ljetne večeri…


Kad nas zvjezdani trag rasprši u istoj svjetlosti, ja čuvat ću te u smiraju svojih struna duše… jer svaki trag u pijesku utisnuli smo u šetnje zagrljenih sjećanja noseći  i dalje svaki pečat zlatnih svitanja čak i onda ako note vjetra zauvijek nestanu na obroncima pjesama i  snjegovi postanu crni u zimama na kraju vremena….


U zatišju mokre ulice dok studen se  njiše u odsjaju večernjih zavjesa, koračam još neispjevana, svakom misli o tebi neraskidivo zamršena.   Srce mi odzvanja u topotu vilinskih kočija i u tren nebo se rasplesalo zvijezdama, svaka kap kiše kap je žedne žudnje, topla i odana, paperjem duše omotana.   I dok skrivam te u…


Kako je lijepo biti tvoja tišina… tvoj uzdah u nekim skrivenim tamama  i smijeh kao sjena na zidovima da se razmažem bojama duge na tvome nebu kad ostale su samo ptice u pjesmama zelenog jutra što se u mom oku budi…   Kako je lijepo protjecati pod mostovima tvojih rijeka i ne dozivati glasnike vjetrova…