Nije trebalo ništa reći… Iz tvog osmijeha, kroz tišinu, grmile su riječi, prštale su kao iskre iz vatre tvoga oka i kao strijele prodrle duboko u mene pa i sada kada tvoju sliku u mislima samo slutim pod kožom još uvijek ćutim tvoje žive riječi nikad izrečene.


U tebi sam otkrila sve boje života, sve izgubljene dječje snove, zaboravljene stihove. U tebi sam pronašla utjehu, nadu, radost. U tebi sam prepoznala vječitu mladost. U tebi ostalo je sve moje; jedna tajna, jedna istina, jedna sudbina nepomirljiva, jedan osmijeh, jedna suza i jedna ljubav nedodirljiva…


SUSRET

Prepoznat će te ruke po otkucaju srca koje živo kuca u ritmu tišine kad noć polako skine sve obrise dana. U kutu malog stana dvije će se sjene naći dok provlači mjesečina svoje niti kroz pukotine naših snova. Ti ćeš biti… I ja ću biti… I pjesma ova sazdana od mirisa i strasti u jednom…


NOGE

O rukama su napisane pjesme mnoge, a je li se itko ikad usudio opjevati noge? A one su uvijek tiho svoj teret podnosile u sjeni, šutke su hodale, trčale, gazile… Često su pazile gdje treba stati jer najteže se čovjek vrati kad već bude kasno. Baš one su svoj obol dale dok su u ranama…


Ponekad odeš i opet se vratiš. Ponekad planeš pa opet šutiš. Nakon svih bura opet si nježan… Još uvijek te volim, znam da to slutiš. Ponekad tvoje riječi su teške i nije mi lako preko njih prijeći, a poslije svega još više sam tvoja i vrijeme za nama sve rane izliječi. Ima li itko da…


Slobodna duša za okove ne zna, njoj ne treba niti odijelo. Ona može biti što želi, a tijelo je samo tijelo. Ono kad osjeti teret života i kada ga nevolje guše htjelo bi samo, a ne zna kamo… Jer što je tijelo bez duše?


Ne tražim ja mnogo! U životu meni tako malo treba. Pa ipak i najmanji komadić plavog neba ponekad je teško naći. Uvijek netko ispred mene stane i Sunce zamrači dok ja negdje sa strane dohvatim tek njegovu sjenu. I dok pogled moj u daljinu gleda i dok se nadam da ću negdje naći svoje mjesto,…


Često je stajala kraj prozora s pogledom uprtim negdje daleko kao da luta izgubljena u nepoznatom svijetu tražeći poetu kojeg je nekada voljela. I dok je čekala i dok se nadala i sve dublje padala u svoju tamu, ljubav je sve više boljela. A on, samo je za svoje pjesme disao i dok je o …


Na moja vrata već kuca jesen, a negdje u srcu još proljeće diše. Još uvijek se budim jutrom zanesen dok prate me oblaci s mirisom kiše. Sve sporije hodam, a život se žuri k´o da će negdje bez mene stići. Toliko sam htio, a vrijeme curi ali ne želim tek-tako otići. Još nosim pjesmu u…


Sutra, kad postanem stranac ispred zatvorenih vrata novog jutra i tek mrlja u sjećanju onih koji još smiju ući, sutra, kad moje tijelo bude samo tijelo, a moje pjesme postanu siročad neizvjesne budućnosti, sutra ću Vam govoriti. Šapatom vjetra. Žuborom vode. Šuštanjem lišća. Sutra… Jer danas još uvijek sam zauzet traženjem samoga Sebe.  


MOJ SAN

Moj san je kao vjetar, lepršav, nepostojan, strašću ponesen bude vihor i u trenu mine utopljen u melodiju tišine.


Ne kradite mi pjesmu! Što će Vam ove rane lažnim ukrasima prikrivene i nemirom ispunjena tmina? Što će Vam ugasle zvijezde u olovnim oblacima utopljene, u trnju zauzdana umiruća zvijer i zlokobna tišina? Možda u stihove samo još poneki trzaj života će stati… Ne kradite mi pjesmu! Sam ću Vam je dati.  


NE PITAJ

Ne pitaj – zašto baš ti? To nitko ne može znati, to se dogodi. Ne pitaj – kako? Ni to nije lako, samo znam da ti pripadam. Ne postavljaj pitanja, ne traži razlog, ne sumnjaj u srce i ne daj da boli. Tu sam i samo me voli.    


ZATO

Ja ne pišem romane. I u malo riječi stane ono bitno isto kao što sitno bude vidljivo oku koje pažljivo gleda. I sa malo riječi može se reći nešto važno, pa čak i ono lažno već u samo jednu stane. Zato, ja ne pišem romane.