Kao da sam udisala otrovnu maglu, na terasi snova, na kućnom pragu. Mislima sam premazala naborano more, jutro guši emocije i zadnje moje snove… U  zavjesama miris tvoga vrata.. Na parketu prosuta je patnja naša… Kroz vjetar, vratila se ljubav!  


xxx

Brzinom čudnovatih lutanja, samoćom u zapletenim žudnjama, zarobljena kao misao u slutnjama!!    


Nek mi strgaju kožu sa tijela moga, uzmu svo blago sa svijeta ovoga.   Kroz suze što mi grizu žile, pisati ću riječi, drage mi i mile.   Hoće li me znati sva prašina svijeta nije ni važno, tinta crna meni je sveta.   U krošnjama vidim nas i nebesku dugu, u jezeru svijetla oprati…


Riječi mi teže stotinama tona, pitam te tugo gdje li je ona.   Gdje li je sreća s cvrkutom ptica, ruke  prolivene sokom borovnica.   Pitam oštru planinu od sjete, hoće li želje u sreću da slete.   Pitam i sebe hoću li u plaću, život omotati u oslikanu draču !!


Kroz mokre zavjese nadzirem ti lice, tugom kiše, patnjom lutalice, meke usne pojele ti ptice, snovi moje u liku usnule ljepotice.   Kroz mokre zavjese vidim ti oči, gustim suzama ljubav ih smoći, rika naša u crnoj samoći, hoćeš li ikad mojoj duši doći.   Zlato,  srebro i crna svila, ruke stare gnjevom namočila, iz…


Dođi mi dođi, ljeto moje, pomiluj me suncem daj mi ruke svoje.   Daj mi svoju tihu mjesečinu plahu, da vidim njegovo lice u starom, tužnom mraku.   Popet ću se na vrh kamenite planine, vikat ću i  iz duše zvati tvoje ime.   Kao vukovi, život će me progutati, na tvome svijetlu hoću gola…


Mnogo duša na ovoj stranici piše, teške riječi suzama od kiše. Svaki od nas jednom tugom diše, nekom slutnjom svakodnevno miriše. Gdje su dani poravnati s noćima, srodne duše s ogledalom u očima. Kada si zadnjeg puta udisao mirišljavu zoru, pratio sunce kako gubi se u moru. Ja sam moji prijatelji iza umjetničkog imena, još…


Ja sam nitko i nemam ništa, gusta  kiša u zemljama vode. Ja sam sunce u pustinjama suhim, grijem tamo gdje sve već bješe ugrijano. Ja sam trulo stablo bez ploda, lijepa žena koja ne leti već hoda. Ja sam samo još jedno ime, u imeniku telefona što žudi za svime. Ja sam samo mesnato tijelo,…


A mladost se prosula u premalo kvadrata, sada je sve samo prašina, u navici se oči zamagle a sunce je samo prevara, žudnja i neka ljubav nestvarna.


Malo kažeš, malo si zaljubljen, u njene plave vlasi ko od vina si omamljen.   Moje crne pore na tijelu tugom isklesane, tamom moje duše u ovom svijetu rasplesane.   A jednom sam i ja te niti sunca imala, dok ih nisam tugom crnog mraka sakrila.   Još negdje među starim zidinama moja plava mladost…


Ovdje, gdje sam smrtnica, bez puno poštovanja, u poljima Midgarda krvava i sama. Medu nama plivaju rijeke modernizma, u poljima Midgarda izgoreni od pesimizma.    


Sinoć sam opet usnula tvoje oči, kako se tope po mojim prsima, upitalo me jutro šturo, gdje li je moja pustinja?   Rijeke su mi u snovima tekle, preko suhih usana, naša ljubav u ovom svijetu krvava je pustinja!   Vatreni oganj izgara svaku vlas mi kose, čuvari devet krugova pakla u bezdan crveni te…


Crna su prsa moja, ispaćena i puna otisaka, neke ruke, stare, naborane ukrale su jutra podno oblaka, krv mu gusta po tijelu bila, otkinuo je kažu četvora krila. Nije on sam u Hadu, tamo mu moju glasovi dah kradu, sjećam se danas te crne, prosijede kose, i kiše mi opet oči tamne nose. S bijelog…


Više te nema, sama sam ostala, ne plačem a i zašto bih?   Osjećam opet stare strahove, onu sijedu samoću, Što li je strah nego prostranost riječi, Nemam nikog da me zagrli i spriječi.       Pa upitala bih te poturice, zašto si moje srce izdao?   Čujem još su ti slane plahte,  skupljaš…


Između dva neba Kraljevstvo je Krvi,   brojna stabla skrivaju onog ko uđoše tamo prvi,   prestrašena zemlja strah u nebo mrvi,   mrtva tijela tamo ne jedu crvi.       Bješe to jedino proljeće ovog svijeta,   njen duh razigran poput ptičjeg leta,   ljubio joj usne mirisne poput cvijeta,   krvoločnom kralju…


Ako mi  kapi iz očiju tamnih, ne zaliju zemlju i putanje plod, iznad mog sijedog tjemena, vodit će me zvjezdani svod.   Ako je moja umjetnost od stakla, razbije se o kamen pod, uzmi moje ruke od mesa , pošalji mi blaženi  nebeski kod.        


Opraštam ti tugo moja svaku riječ iz ruku, dok si prosipao moju ljubav u napuštenu luku.   Naša priča ostala je među stijenama obale puste, tvoji koraci odlaska strahove mi guste.   Uzdahnem pa tješim sebe samu, pjesme će izlječiti duboku mi ranu.   Glas tvoj bježi mi iz sjećanja, ostaju samo kasna noćna jecanja….