Sebi

JESTE, bio sam bezglav , i opaljen alkoholom, JESTE, hulio sam nemilice bez reda i smisla JESAM, bljuvao sam vatru u lice bliznjima JESAM, ismijavao sam suze koje su me oplakivale JESAM, sutnuo sam nogom umiljatog psica ali sve sam to ucinio sebi samom!


Gle, kako uz obraze gamize svijetlost odjek ratnih truba, sad slabo grize napukli muk pogledaj dole niz padine vjetrena kisa lije a tijela biljna zemlju ljube   Eno, i gradovi opustjeli su cekaju svoje mile da sa padina sidju ima tome podavno kad sum mora napustili smo trbuhom za kruhom   sad je vec ponestalo…


Hodajuc tako po plamenoj mrezi rastvara se vrlet spoznaje dok svaki drhtaj na sebe rezi i svaki korak sebe odaje   Imali smo kazem obilje vremena u skute majcine zaklonjeni blagodati naseg nebeskog sjemena ostali su prosto nerodjeni   No dobro, kazem cisteci zgarista nije li ovo noc blagorodna zar njen treptaj neznaci nista zar…


mladost

Proljece u nekom buducem juce mirimo se sa zadnjim vecernjim uzdasima spremni na sutra i spremni na juce   Oci su nam i ruke su nam i pjesme su nam obala ova rjecna i sve je u vece stopljeno slava neka je bogu abraksasu i blagodati vina mladost  je divno slijepa i ogrnuta zvijezdama mladost…


Bilo je u prici vise strasti no u zivotu pustom obilje sna je bilo na pokislim licima Stradalim culima sada klicemo u svesilnu praznu guduru, klicemo a odjek glasa prosipa se po nama   Biljeg na srcu nagriza kisnu vece i neda joj za pravo da po klisurama tece Ovo su nasa zamrla tjelesa sto…


Zatvorimo vrata dolascima i odlascima, ovo su nasi casi Bice da su vec procvali makovi na proplancima i bice da se vec poneki slavuj glasi   Zadrzimo dah do sljedeceg jutra barem do sljedeceg dana mila jer beskrajno daleko sad je sutra a beskrajno blizu noc sto je bila   U nasem gradu vise nema…


Volim reci za sebe da sam gradjanin sveta, kao sto to pesnik rece ispada da svakim sum duse zasebno nebom tece a odkuda nemir puse tamo je i dom prijekog suda   kamo si srljati orna razvalino sumorna sto dusom te odvajkada zovu kamo protezes svoju napustenu dovu a zemne vrleti i dubine zovu kamo…


zvijer

odlazi majka grubo je zivot potrgao milost i sprema se hajka ostat ce samo viseci most   pred sobom zabezeknut gruboscu stranom otkud snaga i zvijerski zubi u tudjem tjelu a stazom znanom moja se blaga ljudskost gubi   premila zemljo, o tudji svijete vaskrsla zeljo samrtne cudi ponovo placno javlja se djete ugiba zvijer…


Od uboge suze do prkosnog stanja od svemile zemlje pod travom zaborava sve sto vidis bez uma i znanja slobodno spoznaj mirisom korova sam ces samovati kroz vucije copore svaciji pomalo, a nikome vjeran siroce bivse svecane odore na svome putu smisla si zedan sta bi vi htjeli, da sa vama glumim kako su uvjek…