Odoh sutra, jučer nisam i svih jučer prije njega Stat’ na gorje oko doma i šakama prekriti dolinu Grafitom što lice riga oploditi svoje pčele Da izbjegnem žrtve bilja, ubit’ svega nepoznate dvije Stanem onda podno brijega da me Sunce važnog nađe Ako ima imalo me, sjevne zbilja bijele halje Razmaknu se zidi tečni sveumrlih…


Postoji to mjesto gdje se živi na rubu smrti negdje na Zemlji, negdje u tebi Šta sanjaš, tumače ti drugi Sigmund je na toj gluposti porast’o u ime Postoji to mjesto za koje ne proizvode fotoaparate produžeci u kosi, vrijedni svake odluke Grafiti iz hodnika sada otkrivaju ti svijet smeće je prethodnica, potom slijedi muk…


Ogrni me rečenicama k’o otac majku novim kaputom Ruka tvoje duše viri između redova zatvorskih rešetaka Ponekad i briši da nađem procjep do ušutkanih umjetnosti Možeš biti bilo kojeg imena, moj si U izgubljenim godinama gulila sam jabuke od tvojih strahova Osamljeno drvo u osamljenoj dolini i počeci bivaju i krajevi Kraljevi, što goli što…


u zrnevlju jalove pšenice na dlanu, susreti uvijek me podiđu trnci od tvojih dobrota što naučiše od krivice ljudi, osamljene tajne što se od suštine rastaju dugo, dugo do zaborava i smokve i stare vječne podgrade i ljubavnica sa drugoga svijeta i matematika nekoga drugog smisla sve je nestalo u ovom jezeru usred mene kako…


zeleno i mirno poput magle koja nikad proći neće bol koji dugo čuvam, prije svega suza u noći, šta je to bez svjetla siromah u velikim odajama bez sna osjećaj u komplikovanoj rečenici sumnja u upornost tek rođenog lista smrt, je li to suza u noći vijest za zemlju ili priča lijepa violina svira kao…


Grad

Stajali su tamo dječaci Upoznavali algoritme grubosti.. i milosti Letjele su iznad stakla ptice Ogledale duše u oblacima male Tekao je vazduh posve k’o zaboravljena datost Izviđala su djeca linije na svojim dlanovima Bila je obična sunčana nedjelja Puna strahova i dobrote Biti je mogao i mrak Moglo je biti i šiblje i šilje ljudskoga…


crvena boja Istoka pod tvojim prstima i dijete koje trči poznatim stazama.. onima.. gdje kako raste mjeri stoljetnim stablima..


Sive su ti oči, čovječe dok u dolini što ćuti pod maglom tražiš čistoću vrha iznad svih Zeusovih olimpa. Davno je đavo obnarodovao pobjedu i dok misliš dobro, izgubio a da i ne zna pokralo ga uspjeha uzdanje u čovjekovu sumnju: Ako je malo loš, drugi mora da su lošiji od njega. Priznanja su kao…


voda postade noć u čudu i haljina za sve moje poraze nauka daljina i ćutljivih pećina onomad kad vidjeh lance koji oslobađaju kao muzika što joj svijet nemam vremena vezati, razvezati… i stojim a haljina diže svoje obrube poput mjehura za ribe u mutnoj vodi što uvijek način nađu da progutaju suvišna slova i smjerne…


Ciniško sivo carstvo crvenu jezgru ima prepletenih ruku naših i srećnih, raskošnih deminutiva. Danas u krevetu naspram izmjerenih prošlosti i uramljenih njihovih sutra gdje za šarene cigane u njenoj i tvojoj kosi mjesta kao da nema. Fuga je samo to što u intimnom vazduhu osmijeha stanuje, notni zapis zbog kojeg univerzum raste i burno staruje….


na mome se pločniku topla jezera poturaju pod tvoje korake a nad nebom uzdah vijeća da li da oblake grijeha kiša odriješi pišem ti žudnjom upletenom u prstenje i golubove iz zaključanih kuća šaljem duž Ruže vjetrova slova da siju u življenje pripovijetki tundre i vode preletima pišu kao majstor svirač što prebira žice i…


Dođe on i predstavi se kao sam Sotona Al’, ne vjerovah ah, ne vjerovah Vidjeh oči, pih oči, suze, vjerujući da su slane Ljudske, baš ovakve I slušah, slušah, čuh Negdje između slušah sve više Rojeve što se rodiše, disaše, rastaše u riječi Riječi Pa u žudnju, pa u dodire Samododire I onda ga zamolih,…


Bijele kule dignute do prošlosti, vrhovi im u dlan bodu, tu, sred linije života. Nož, iscuriti krv da kamen pocrveni. Zrak, šta će biti nakon što se zgruša, koji virus, neka nova vrsta? Crna povorka kroz maglu plovi. U ovom kraljevstvu to mora da je svadba. Rog, danas je svečano, danas je važno. Put, vrača…


providne latice od odraza zamrznutih ljepotica prvi put raznaženih, naglo, silno, k’o da svijeta sutra biti neće tu naučiše vesti, tada, od duše stisnuto kidajuć’, nezaigrano očevi hrlili za zlatnim ćupovima što će im se oteti sinovi molili promjenu rukovanu s druge strane naoštrenog noža sova zrak električni trpila, voda, eno, buja!, vjetar, eno, dolazi!…


    kralju moj i voljeni sirotane, Istok je tako polagan  sporiji od suze što piše dok u zraku kušam tvoju ljubav  a ja pamtim njen put za godine koje dolaze kralju moj i voljeni sirotane, uvešću te jednom na ove crvene ulice  tu se ljudi iskrenije smiju što više pate  porodilje brzo hodaju i…


Lotfi

duvan se znojio u strahu od skučene sobe Bog mi je odgovorio, Bog to uvijek radi ljepše on ima kosu uz koju se može pripovjedati ima ruke koje love dole… dublje putovala sam na Istok i želim to još jednom među trudnicama pored rijeke koja buja on je pričao, bio je star slikao kako bi…


Osamdesetpet istina da uličnom propovjedniku kažem da me ne zna I opet slažem Najmanje pet sati priprema pred ulazak u teatar da bih pjesnika prirodnih brojeva razumjela I opet se ubije Trajanje jednog Sunca da bih povjerovala kako se perpetuum troši I opet mu pozovem umor Kočija sjenki na zidu grafita kroz koje diše grad…


Rijeka se vraćala… Oticala, proticala, vraćala… Filigrane, krletke, igle iz djevojačkih haljina nosila, notama srca držača šargije pjevala s pticama, ženama, praljama na obalama bijelim od pamuka… Rijeko… Kazivali rijeci mudri starci o ljestvama uz bedra… uz bedra ideš, pa propadneš, pa srce gdje nema zašiješ, pa se penješ rijeko ka prošlosti, al’ na drugu…