to samo ja govorim kroz sustinu ljustare bica svog pricam pricu poucnu bez glasa,rijeci da je izrazi neuko djete da pouci svijet zivotu koje ni sam ne poznaje govoriti rijeci tudjih misli, uciliga krasti sve sto je njegovo, stranjsko cuvati, prepricavati, ponositi se ovo je gubljene vremena kazem ja tko ????


korak za korakom nestaje u sjeni magle po podu staklenom ostavljajuci latice zelene svoje rascupane haljine izgovaram rijeci u prazno cekajuci povjetarac da prati trag do tebe da barem polovicu izgovori umjesto mene minuta za minutom mozda sam trebao prestat odavno nadati se kao napuknuli plugovi sto vise nisu u stanju crnu zemlju orati ostao…