Ti si meni kao zvijezda, na nebu trag, moje željno pomazanje, utjeha, i u noći spas. Kada te pronađem, i umoran od potrage stanem, prigrli me dušo, da na zemlju ne padnem.


Provjeri noćas ispod jastuka svoga, možda se ljubav ispod njega skrila, ili ti je ljubav noćas odnijela vila, pa nikako da ti je uskoro  kući vrati, a zbog toga ti duša godinama pati. * Provjeri noćas sve svoje rukave, možda su u njima skrivene kose plave, te kose što mirišu po poljskom cvijeću, i radi…


Nedostaje mi ponekad, tvoj osmjeh i tvoj pogled, pa zavirim u prošlost i uzmem stari dvogled. Nedostaje mi ponekad, tvoj savršen miris, tad me buket cvijeća, podsjeti na tebe Iris. Nedostaješ mi ponekad, kad duša mi ostane sama, ja te onda strasno zagrlim da ne proguta nas tama. Nedostaješ mi ponekad…


Tišini puštam da me vodi, nekud preko olujnih mora, preko pustinja zlatnih, vrelih, do planine što led s nebom dijeli. * Tipične su moje vrleti uma i ponori duboke svijesti, gdje nekad kao vatra gori, a nekad u led sve stvori. * I sanjati ću, sad, nešto lijepo, nešto veliko kao samo nebo i tim…


Kao

Navikoh na tebe, kao more na sol, kao pustinja na pijesak, kao dan na noć. * Bez tebe sam prazan, kao boca bez pića, kao knjiga bez slova, kao putnik bez kolodvora. * Trebam te noćas, kao slap visinu, kao nebo zvijezde, kao ljeto zimu.


Rat

Vidio sam ludilo skupljeno u oku. Vidio sam kuće u mraku kako gore. Vidio sam mrtvu pticu pored puta. Vidio sam sebe kako šutljiv ležim. Vidio sam bljesak granata u noći. Vidio sam sve, o Bože, dosta je.


Moje misli lutaju između boja i snova, do ne nastanjenih proplanaka od sivog kamena, do zaboravljenih kristalnih gora, u dubine zelenih mora, gdje ribe neonske plivaju i svijetle poput plavičastih balona, od kojih odskačem i letim, dalje i dalje iznad purpurne trave, bijelog cvijeća i šuma satkanih od magle, sad se osjećam slobodan, kao oblak…


Pjev usnuli ptica, kroz misli mi se roje, kao da sam lutalica, što luta sam za nas dvoje. * Ti si kao vjetar, tako nestvarna i snena, a ja uvijek kasnim za metar, jer brža si od vremena. * Kako da te stignem, kad bježiš mi kroz ruke, i kome da čašu dignem, jer tvoje…


Kada gledaš okom, djeluje lijepo, glatko, toplo, kutija kao i svaka druga, misliš s njom nema puno truda. * Ako silom pokušaš otvoriti je brzo, moraš stati, jer uspjeha u tom nemaš i zbog leda ruke u džep spremaš. * Nakon toga, rukavice stavljaš i polako prilaziš sve bliže, klizeći po rubovima, tražiš, a otvora…


Umjesto srca, imaš beskrajno bijelu zemlju leda i čuvaš ga od topline. Umjesto sreće, imaš zaboravljen svijet u kojem hladno je kao usred zime. * Umjesto cvijeća, imaš bezbrojne kristale koji se vežu u visoke planine. Umjesto ljubavi, imaš savršenu ledenu tišinu koja te štiti od istine. * Hladna kao led, niz te sante gledaš…


Zatvaram oči, prepuštam se tvojim toplim dodirima, u svijesti mojoj vatre me prožimaju, i misli mi jednu po jednu otimaju. * Zatvorenih očiju, tražim tvoje i svoje iskonsko ime, što leži izvan običnog poimanja, spremljeno je u čahuri od sna. * Otvaram srce, i promatram tragove zatvorenih očiju, iščitavam polako, ali istinski sigurno, svako slovo…


Na ovo platno, nanosim srebrno i zlatno, prepuštam plavom nebu da sja, između bijelih ptica i oblaka, nanosim tada zemlju i kamen, a onda žuti pijesak i more, smeđe crnu boju borove kore i na sve to naslanjam svoju ruku, jer crtam svoju zavičajnu luku.


Stavimo  sve karte sada na stol, jedno drugom,  samo nanosimo bol, mala je sada utjeha, to što te volim, i ispred našeg oltara,  želja se molim. Nekada  smo možda bili savršen par, ali od svega je ostao samo pepeo i gar, i ono malo sreće skriveno negdje u kutu, nikada više neće biti na  zajedničkom putu. Otvorimo zato karte potpuno…


Moj prijatelju, nikad se sreli nismo, jedino što nas spaja to su pjesme i rime, koje možda netko čita u ove kasne sate, i traži kroz stihove, sjećanja što ga prate. Vrlo dobro znam da si ti sanjao svoj svijet, između životnih saznanja i izgubljenih nada, a tvoji stihovi su bili spremni na let u…


Tama pušta svoje prste, ka mom srcu crvenom od krvi, dok kapi rumene, kaplju mi po duši. Odbačen od svijeta, izoliran samoćom, čekam zoru, da svane neki novi rumeni, vreli dan. Ruke tame vode me u prošlost, kroz neke opne probijajući se tiho, ne dopuštajući, da mirno zaboravim na sve. Ne znam zašto tišina je…


U mojoj glavi luta jedna mala ptica, koja ne može do juga kao svaka druga. I mada želim je pustiti iz kaveza od snova, njoj kao da se neće preko plavog mora. U mojoj glavi luta jedna mala ptica, i mada stalno pjeva, umrijet će od tuge zbog ptice druge.


Stigao sam tu, al’ gdje sam? Ni vino nije isto kao prije. U mom sjećanju ostalo je više, u suštini ništa promijenilo se nije. Daleki ljudi, ma gdje ste sada? Je li se riječi moje još čuju, jer kada prošlost proguta tama, u tvom srcu samo zima se krije. Ustvari, što sam i gdje sam?…


U tebi se budi naš najljepši cvijet ljubavi, koji privijamo uz grudi poput sretnika, zagrljeni na ovom krevetu od sudbine, puštamo svjetlosti neka nas obuzme. Ptice nam pjevaju jutarnju simfoniju, osmjesi naši sretni po sobi lepršaju, u poljupcima našim svako je buđenje, a dodiri topli dan mirisom zavode. U tebi se jutrom budi sve ono…