Kad zaspu tijela i snovi puste strast u misli, sve što ostaje su laži darovane izgužvanim plahtama. Zmajevi prošlosti uzimaju komadiće duše u vatri davanja srca i vrište i plaču poput djeteta. I gledaju patnju očima koje bježe od istine. Tko sam? Vidim li se još uvijek? Zašto moja svjeća nema sjaj neba i čijim…


Tražim te. Poljane neba su usnule i sve riječi nestaju u lavini nespokojnih duša. Tražim te dok plamte snovi a ostavljena lica vrište za nadom. Ti vidiš zvijezde, prah tjela koja dišu uspomene, za istine bez uzdaha. Možda jedno plavetnilo pokaže oblake naših lica. Možda jedno jutro izvuče proljeće iz duše. Možda samo usnem i…


Tanka je linija straha i ostatka života puštenih s lanca sputanih snova. Ti si još ovdje. Grebeš po uspomenama, gaziš po ostacima ponosa i naslađuješ se noćnim morama. Usnuti i osjetiti i patiti u jednom srcu, na jednoj duši; sve sam dao za prokletstvo nemoći odigravši priprostu ulogu u ovoj laži od života. Zaplesao sam…


Sve uzeto još postoji u riječima razasutim po raspršenim snovima. Sve dato su samo krhotine misli otrgnute od svijesti. Čijim prostranstvima hodam sada kad znam da lažem zbog utjehe i nahranjenom sujetom promatram svijet. Nisam čovjek sa izdajom u buđenju, ne blatim si lice kad jutrom obrišem snove i ne znam da mrzim, da se…


Idem u prostranstva ljudi koji znaju letjeti  u očima bez suza. da pokušam  ostaviti trag koji će i srce znati slijediti. U svom svemiru vidio sam sebe i osmjehe koje mogao sam dati jer prošlost je samo dio pakla kojem lažemo kad ostanemo sami. Na putu u tu  prošlost neki koraci su ostali zaboravljeni a…


Ostaci sudbine progone dijelove života – one sitne dijelove žalosti koji ne znaju da svaki je novi korak i sam svoj svršetak. Ja sam dio suza onih koji plaču jer nisu dozvolili svom licu da ostane bez vode života a ipak i dalje koračaju svijetom. Slomi me tugo jer još se tebi molim. Ništa mi…


Neću te dirati uspomeno, moja svijesti u dva svijeta, moja tugo u dva pakla razdvojena. Neću sramotiti ljubav iako znam da sve slike traže obmanu srca i patnju duše ostavljaju progonima praznog lica. Tanki su zidovi između usnule noći i jutra koje ne vidi ostatke snova. Prekriven sam peludom tek rođenih misli, plešem po proljeću…


Uzmi sudbinu čovjeka bez svjesti – on ne zna za tebe ni za tvoje ruke. Mogao sam drugačije gledati u čašu napola punu života. Vješam se po drvetu usahlom od vatre za laž po pjesku prosutu i jedan korak do granice samoće. Na stratištu duša potoci imena plove , pisanim mislima jednog umornog bjegunca. Netko…


Kopiram si lice u lažljivom svijetu za jedan drugi život, za kruh pljesnjiv od uzaludnog nadanja. U partiji šaha gubim razum i puštam umorne oči da plešu po ploči uzdaha. Sudbina ostavlja nadu da klizi po ledu duša očajnih od želje za još jednim izletom u more ludila. Sipam glupost preko jezika otežalog od žuči,…


Hodao sam predvorjem nekog hotela i tražio neka hladna predjela, možda malo domaćeg špeka sa sela… tad naletjeh na švedski stol sa divnim izborom svakakvih jela! Znam da sam sit al´ ne prestajem grabit´ po tanjurima punima kao sva  moja nadanja! Dug je dan za nekog tko će za sat-dva opet biti gladan a ručak…


Na istom putu sve laži istoj se patnji mole i u treptaju oka vide zvijezde sjajnije od života. Krvave su ti oči,sudbino, predugo gledaš u strijele i oklope, presmiono za čovjeka ostavljenog u neznanju, prejako za one koji prežive oprost duše. Nosim žalost u stisnutim šakama, molim se za skriveno lice i puštam patnju da…


Pokušat ću pisati sebe, riječi topline ostaviti u bilježnici života i okrećući stranice vidjeti nevinu dušu kad se otvori svijetu. Pokušat ću ostaviti sebe u pismu izlomljenih slova jer ostalo je tinte za samo jednu tamnu misao. Pokušat ću izgubiti svijet crnji od noći, uzeti dijete u sebi da zaplačem nevinim suzama. Mogu li sakat…


Moje pjesme više nema… Ostaješ sama dok ja kližem ledom po tvom imenu i raspršenih snova tražim odgovore. Izlažem lice kristalima suza dok putujem mislima po strunama oštećenih nota. Ti si ostala živjeti bajku, u svakom dvorcu pronalaziti utočište, jutarnjim se svjetlom pokrivati… Maglom snenih pogleda tražim te u bespuću i vrištim sam, bez puta…


Volio bih opet čitati ti lice, razlijevati boje po osjećajima i biti pijan od probuđenih snova. Lako je ne vidjeti te u ormaru prerasle odjeće i skidati sa sebe ispucale krpice kože. Vidim sebe bez svile, ruku pruženih ka istini, u plamenu koji ne gasne iako srce više ne postoji. Svjetla se gase u očima…


Hodnici su pusti, ostavljena duša luta tišinom i ne pušta glasa jadnicima koji lutaju bez nade. I ja lutam u otrovu svojih snova, hranim se ostacima čežnje svaki put kad pomislim da živim, da vidim iskru u očima. Ostajem tuga u golim zidovima srca. Moja si tamnica i moj tamničar, uzmi sve što nemam i…


Nestale su riječi od srca, pisane po duši, otrgnute od leda. Tama glođe ostatke suza i uzima ljubav kao zalog za sjećanja ostavljena jednoj drugoj stvarnosti. Smijem li se? Ili plačem? Svejedno je! Svejedno gdje sam ostavio sudbinu kad ionako ne znam gdje sam izgubio sebe. Sve je isto; stopilo se u jednu istinu, ustao…


Topiš se sjeno, sve si manja u svjetlu, u svijetu između dva mraka. Polako zaboravljam osjećaje i ljubav otpočetka osuđenu na jauk, i usne, zaleđene da ne izgovore riječi. Gubim se u starom životu i pišem bol tamniju od noći, pišem srce odbjeglo od duše, pišem tebe jer ne znam priznati da živiš mrtva u…


Gledam drvo osušeno vatrom, isprano vremenom i pušteno da traje u vjetru, u tuzi… a moglo je izrasti više, živjeti bogatije i zasijati ljubav… Čitam tvoju priču osamljena bjelino, plačem s tvojim usahlim rukama, dodirujem u mislima sitne bore, rane ,  zareze prolaznosti. Živiš u suhoći, dišeš u tuđim vremenima, patiš i gutaš gorčinu dolaska…


Izgubljen sam; siroče u mnoštvu imena koja viču i govore da ostavim svijet koji nije moj. Čemu se opirem, čega se bojim, što mrzim kad u strahu drhtim zbog riječi i misli ostavljenih bez razuma? Izložio sam nagost duše bolesti onih slabih , jadnih, onih bez smisla života. Nisu me dostojni ali pokušavam zbog sebe…


Ne pišem,tugo,za sebe i nekog nedostojnog riječi, ne dajem ti kruh za igru, samo mrvice ostavljam da se zabaviš i zagrliš sujetu. Ne pišem,samoćo,da blatiš lica i da ljude stavljaš daleko od sebe… Ti ime imaš gorko i prazno, samo svoje jer odraz u ogledalu napustio je ljubav. Gdje ćeš nakon ove stanice, vidiš li…


Uzmi istinu ljubavi, rascijepi je na dvoje i izaberi što želiš, ja te čekam na obje lažljive strane… Krpaš snove ostacima duše, ljubiš otpatke srca ostavljene da ih netko drugi nađe i sastavi. Dug je put do druge patnje, preduge su riječi a noć više ne zna za jutro… Iscrpljen sam od oklopa, od tišine,…


Otvaram željezna vrata – samo imena leže u zemlji, gola tjela, voljena u smjehu života, sada pokrivena sjećanjima. Jedan korak – ulazak u svjetlo duša i suze u plamenu svjeća plamte tišim sjajem… Uvenulo srce već odavno ne vidi ostatke istine , laži , utjehe… samo probija tamu kad poželi biti dio oduzetog mu svijeta….


Ja samo lutam kroz tvoje oči i patim i pustinjom se hranim; ja pitanja ne postavljam dok prosipam tugu po sudbini i dok upijam žudnju koja nijemo počiva na postelji. Ja ne znam kako da probudim sve u tebi i upijem ti srce za jednaku bol. Ja sam – ti – za prošlost – kad…


Može li ljubav gasnuti u riječima s pogledom punim suza i obećanjem da jednom vratit će se sjaj oka. Postoji li gospodar tišine ili jauk još trese nebesa svaki put kad suza zagrli srce i poljubi usne slomljene od čežnje. Čiji smo ako ne volimo, ako ne pružamo ruke za zagrljaj i ne dajemo istinu…


Večeras pjevam s jutrom i stihove odlaska još nosim u sebi dok pitam noć koliko će mi još tebe dati prije no što tuga svane… I grlim ove sate snova a usne tvoje nestaju u izgužvanom jastuku a strast vrišti pogledom koji te ne dotiče… Spavaš, sanjaš… tiho nestajem u tebi dok pogled je zamrznut…